Vladislav Burjak, koji je 8. aprila odvojen od porodice na kontrolnom punktu dok je pokušavao da pobjegne iz grada Melitopolja, pušten je poslije višemesečnih pregovora između njegovog oca Olega, lokalnog ukrajinskog zvaničnika, i ruskih vojnika, koji su želeli da razmjene Vladislava za osobu od interesa za rusku vojsku.
Vladislavov živopisni opis njegovog vremena u zatočeništvu pun je prikaza nasilnih ispitivanja koja uz brutalna premlaćivanja i potvrđuje druge izveštaje o tome da su ruske i proruske separatističke snage maltretirale zatočenike.
On je jedan od oko 500 civilnih talaca čije je podatke prikupio Centar za građanske slobode u Ukrajini, iako organizacija kaže da će taj broj vjerovatno biti vrh ledenog brega.
Vladislav je u intervjuu za “Gardijan” opisao svoje muke i način na koji je odveden iz kolone vozila.
– Otišli smo iz Melitopolja za Zaporožje u 9 ujutro. Oko 11 sati zaustavljeni smo na kontrolnom punktu, gdje su ruski vojnici počeli da proveravaju dokumenta. Pitali su me da li sam snimio kontrolni punkt i zahtjevali da im dam telefon. Zatim su pronašli snimak sa ukrajinskog Telegrama na kome su ruski vojnici pričali kako ne žele da se bore – rekao je, sjedeći pored oca.
Kako dodaje, to je naljutilo ruske vojnike, koji su uperili mitraljeze u njega i odveli ga do šatora gdje su “filtrirali”.
– Tada su saznali da sam sin lokalnog zvaničnika i da sam vrijedan kao talac – dodao je.
Vladislav je rekao da je odveden u zatvor u Vasilivki, gdje je proveo više od 40 dana u jednoj ćeliji prije nego što je prebačen u hotel posljednjih mjesec dana zatočeništva.
– Tražili su od mene da perem podove u prostorijama koje su koristili za ispitivanja, da čistim službene sobe i bacam smeće. Ćelija u kojoj sam se nalazio bila je nekoliko metara od mjesta gdje su vršena ispitivanja. Čuo sam ljude kako vrište, a kada sam čistio sobu vidio sam mrlje od krvi i natopljene zavoje – kazao je.
Vladislav je opisao i prostoriju u kojoj su se vršila ispitivanja.
– Bio je metalni sto i dvije stolice. Jedna je bila za osobu koja se ispituje, a druga za osobu koja je vodila bilješke. Ispitivali su ih o oružju, ko ga ima, a ako ljudi ne odgovaraju, tukli su ih i mučili elektrošokovima. Mučenje je moglo da traje nekoliko sati. Lica ljudi su kasnije bila sva krvava i u modricama – ispričao je mučne detalje.
Pošto se plašio da će i on dobiti batine, Vladislav se trudio da ne pokazuje emocije.
Dok je njegov sin bio u pritvoru, njegov otac je pregovarao sa Rusima kako bi pokušao da obezbijedi njegovo oslobađanje.
Rusi su ga prvi put pozvali samo dan nakon što je Vladislav odveden.
– Rečeno mi je: “Imamo vašeg sina i potreban nam je za razmenu”. Nisam mogao da se raspravljam sa njima i da kažem da je on samo djete, jer nije bilo mesta za diskusiju. Od aprila do 4. jula više puta su mi jasno stavili do znanja da može biti pušten samo ako ta osoba koju traže bude puštena. Za svih 90 dana samo sam šest puta uspio da razgovaram sa Vladislavom – rekao je Oleg.
Ova svjedočanstva potkrepljuju izveštaje OEBS u kojima se navode vjerodostojni dokazi o zločinima protiv čovečnosti koje su počinile ruske snage tokom invazije na Ukrajinu, uključujući tragove mučenja i zlostavljanja na leševima ubijenih civila.
U izvještaju se dodaje: “Neka od najozbiljnijih kršenja uključuju ciljano ubijanje civila, uključujući novinare, branitelje ljudskih prava ili lokalne gradonačelnike; nezakonita pritvaranja i otmice; masovne deportacije ukrajinskih civila u Rusiju; razne oblike zlostavljanja, uključujući torturu, prema zatočenim civilima i ratnim zarobljenicima; nepoštovanje garancija pravičnog suđenja; izricanje smrtne kazne”.
Izvještaj OEBS je takođe dokumentovao otkriće “serije komora za mučenje odvojenih betonskim zidovima” u predgrađu Buča izvan Кijeva, uključujući prostoriju za koju se navodi da je korišćena za pogubljenja, sa rupama od metaka u zidovima. U nekim od ovih prostorija pronađeni su brojni dokazi o mučenju, kao i pet mrtvih muškaraca “prekrivenih opekotinama, modricama i ranama”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu