Bilo je to ratne 1992. u ljeto. Završio sam osnovnu školu i otišao kod bake na raspust u Mahovljane. Igrao sam se u blizini mahovljanskog aerodroma i tu našao tromblon. Kao i svakom radoznalom djetetu, to mi je bilo interesantno pa sam uzeo tu “igračku” i ponio je kući. Usput sam ožednio i kod jednog izvora pošao da se napijem vode. Spustio sam tromblon i on je u tom trenutku eksplodirao i odbio mi nogu – sjeća se Siniša.
Bio je, kaže, izranjavan po cijelom tijelu: ruke, noge, glava grudni koš… sav je bio u krvi, ali nije osjećao bol, samo još jaču žeđ, zbog jakog krvarenja. Nesvjestan šta se, ustvari, desilo, čak je pokušao da dopuza do izvora i napije se vode.
– Bio sam kao u nekom polusnu, ne umijem to objasniti, kao da sam lebdio. Čnilo mi se na tren da sam zaspao na livadi, oko mene ćarlija vjetar, pjevaju ptičice… Kad sam otvorio oči i pogledao svoje tijelo i zgrozio sam se. Sve je na meni bilo krvavo, pokidano. A onda sam opet “zaspao”, sve misleći: sanjam, a kad se probudim, sve će opet biti u redu i ja ću nastaviti da se igram – priča Siniša.
Nažalost, to nije bio san nego surova stvarnost. Samo zahvaljujući spletu srećnih okolnosti i brzoj reakciji mještana u posljednjem trenutku mu je spasen život. Siniša je tada imao 14 godina.
Kako su mu kasnije pričali, komšije su čule eksploziju i dotrčale da mu pomognu. Kako u to vrijem nije bilo goriva, stavili su ga na konjska kola i odvezli u Laktaše, a odatle je sanitetom hitno prebačen u Banjaluku, gdje je zbrinut, a potom operisan. Nogu mu nisu mogli spasiti, mina ju je razorila.
– Bio sam umotan u zavoje kao mumija, kad je moj tata došao sa ratišta i dotrčao da me posjeti, u bolnici pretrpanoj ranjenicima. Bio mi je to jedan od najtežih trenutaka u životu – sjeća se Siniša.
Ipak, bio je optimista, pa su ga u Zavodu “Zotović” gdje je kasnije upućen na rehabilitaciju, doktori slali da tješi i hrabri druge ranjenike, iako je i sam, još mjesecima, trpio bolove.
Nakon samo jednog polugodišta pauze, nastavio je školovanje. Završio srednju teničku školu, posložio svoj život, oženio se, skućio. Sinovi Najdan (6) i Matea (5) najveća su mu inspiracija. Kada razmišlja o budućnosti, odgovornosti, društvu u kojem živim, uvijek su mu na umu oni, ali i druga djeca, koja danas odrastaju u ovoj zemlji.
– Eto, ako sam ja u ratu stradao od tromblona, zar ima smisla, da danas, 23 godine nakon završetka rata djeca još uvijek stradavaju od mina! Nisu problem samo minska polja, mada je stvarno jezivo, nakon toliko godina, gledati trake za upozorenjem “pazi mine”, ali još je već problem su ljudi koji bacaju svakakva ubojna sredstva gdje stignu. Pa, to će naći neko dijete i šta onda – kaže Siniša.
Kad bi neko temeljito pretresao šume na Trešnjiku i Šibovima, obale Vrbasa, Suturlije i Vrbanje, deponije i jarkove pored puta, našao bi, kaže Siniša, svakakvog ekplozivnog otpada.
– Ljudi su toliko neodgovorni da takve stvari bacaju čak i u kontejnere! A ja im uvijek kažem: “Ako ti je ostalo nešto iz rata, predaj to policiji ili Civilnoj zaštiti, nećeš odgovarati, a ako baš nemaš povjerenja, ostavi negdje na vidno mjesto, pa pozovi anonimno policajce da to pokupe” – poručuje Siniša.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu