Sudbine

SADA SMO MI NJEMU POTREBNI Nikola je heroj koji je vadio ugrožene iz smetova i poplava, a onda mu se život OKRENUO NAOPAČKE

Kada je jaka zima donijela velike smetove 2014. godine Nikola Rabrenović bio je jedan od pripadnika Gorske službe koji je danonoćno spasavao više od 800 zavejanih ljudi.

FOTO: FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Iste godine, Srbiju i Balkan su pogodile ogromne poplave, a Nikola je i tada neumorno, danima, sa jedva nekoliko časova predaha, radio na spasavanju života u Obrenovcu.

Ipak, ni u najluđim snovima nije mogao da pretpostavi da će nakon samo šest godina on biti taj koji će tražiti nečiju pomoć.

Pripadnik Gorske službe spaSavanja, vatrogasac, sportista, ovaj momak iz Zemuna, koji je vodio aktivan život, imao je samo 28 godina kada mu se svijet okrenuo naopačke. Naime, dok je vozio uobičajnu biciklističku trasu od Zemuna do Pančeva, nesrećnim spletom okolnosti zakucao se u kamion. Danas, iako u kolicima, igra košarku i vozi specijalno konstuirsan bicikl, a sve zahvaljujući mentalnoj snazi koja ga nikada nije napuštala, čak ni kada je ispred njega bio samo mrak.

Nikola sa kolegama iz Gorske službe

– Moj život prije povrede bio je izuzetno sadržajan, aktivan i lep. Bavio sam se raznim stvarima. Pored redovnog zaposlenja bio sam aktivan u gorskoj službi spasavanja gdje sam se najviše isticao kroz aktivnosti kao što su speleologija, alpinizam i spašilastvo u tim pomenutim disciplinama. Aktivno sam se bavio sportom a u to vrijeme izrazito biciklizmom i plivanjem, a inače sam volio da se zanimam sa raznim zanatima od kojih bih izdvojio rad na visini uz pomoć užarije i obaranje visokih stabala u urbanim sredinama -započinje NIkola svoju priču za Blic.

Obrenovac zauvijek urezan u sjećanje

Vatrogasac je postao sa 19 godina da bi samo dvije godine nakon toga, postao i član Gorske službe spasvanja. Svojim rukama, zajedno sa kolegama, učestvovao je u spašavanju ljudskih života u smetovima, a nakon toga i u poplavama koje su 2014. godine, paralilsale život nakratko u Srbiji.

– Postao sam član dobrovoljnog vatrogasnog drustva Matica u Zemunu sa svojih 19 godina, i zajedno sa profesionalnim sastavom učestvovao sam u intervencijama spašavanja i gašenja požara skoro pet godina i u tom periodu sam imao nebrojano puno intervencija. Možda negdje postoji evidencija o tome ali ja je nisam vodio, bilo bi to puno papira…Pamtim svoju prvu intervenciju gašenja pozara gdje sam ostao pod utiskom svega što se desilo, pamtim kada sam zaslužio službena obilježja kada sam pokazao adekvatno znanje da mogu da pomognem i spasavam živote po visokim standardima Gorske službe spašavanja. Ali posebno, jaku zimu 2014. godine i poplave…”

Obrenovac je posebno ostao u njegovom sjećanju. Kako kaže, nije bilo vremena za pauzu, zbog čega je nekoliko dana uzastopno odmarao svega po sat ili dva do novog stupanja na dužnost. Kako nam je rekao, ne kaje se i sve bi isto opet učinio jer se radilo o ljudskim životima.

– U Obrenovcu, kao i u ostatku poplavljene Srbije nije bilo vremena za pauzu a posebno u početku poplave jer je situacija zatekla kako građane tako i spasilačke službe. Tada je bilo prostora da se predanim radom napravi razlika i učini što više za sve unesrećene i mislim da je gorska služba iako to nije bio njen osnovni vid spasavanja učinila mnogo i da smo se istakli time što smo neko naše iskustvo prilagodili datoj situaciji i pretvorili to u našu prednost a zarad što većeg učinka u spasavanju i ostaloj pomoći. Ja sam lično pravio pauzu u primopredaji smjene izmedju šest i sedam časova ujutro i onda bih nastavljao dalje. I tako par dana uzastopno, sve dokle me je služila snaga i pažnja… jSećam se odlično koliko dugo nije bilo hrane i kako smo se svi obradovali hlebu nakon dva dana provedena u poplavi – prisjeća se Nikola poplave koja je ujednila region.

Nikola tokom intervencije

A onda je došla i ta 2018. godina. Jedna rutinska vožnja biciklom, završila se tako što se zakucao u kamion na putu preko Pupinovog mosta, ka Pančevu. 25. april te godine, pamtiće do kraja života.

– Tog popodneva sam pošao na trening kao i obično. Vozio sam biciklo u pravcu Pančeva preko Pupinovog mosta i nakon nekih 15-ak minuta sam počeo sa glavnim delom treninga koji se sastojao iz intervala ubrzanja sa pauzama između. Naletio sam na kamion koji se pojavio ispred mene i tom prilikom zadobio teške povrede od kojih je najteža bila prelom kičme. Istog momenta sam se našao na putu ležeći i odmah mi je bilo jasno da je povreda teška i da nisam u mogućnosti da ustanem. Sve je trajalo dugo i bol je bio ogroman. Nikada ranije nisam osietio tako jak bol koji traje i ne prestaje. Sve do dolaska u bolnicu i do kraja svih pregleda kada su me smiestili na odieljenje neurohirurgije gdie sam dobio nešto za bolove, nisam gubio sviest i taj period ću pamtiti kao momenat kada sam pokazao od čega sam pravljen. Ponosan sam na to kako sam istrpeo tu količinu bolova i u svemu što me je snašlo nisam gubio pozitivan stav. Bilo mi je jako bitno da uvierim moje najbliže da ja mogu da se nosim sa takvom situacijom, što se kroz vreme i pokazalo kao tačno – rekao je on

Narednih godinu dana proveo je na liječenjima i rehabilitaciji. Kako kaže, imao je dva puta ka oporavku i nastavku života, od kojih je odabrao oba, jer je smatrao da iako invalid, svoj život može normalno da nastavi. Ipak, za to je bilo potrebno dosta vremena, rada, snage i na kraju, novca.

– Doktori su uradili dosta dobar posao i čini mi se da bolje nije moglo ali sama prognoza i oporavak su bili nešto sto je neizvesno a vrijeme je nažalost pokazalo da za to još uvijek nema prostora. Dijagnoza je paraplegija u visini lezije ti sa te tačke postoje dvije linije oporavka, po mom mišljenju. Prva linija je da ljudi sa takvom dijagnozom koliko god je teško zamisliti mogu da žive nezavisno i normalno. Da bi se to postiglo potreban je abnormalan trud i na tome mora puno da se radi. Druga linija je ona više neizvjesna i nesigurna a to je traganje za alternativnim metodama koje bi možda mogle da poboljšaju trenutnu situaciju. Problem kod toga je što to traganje često zna da ispadne dosta skupo i bez određene garancije uspjeha. Meni je odmah bilo jasno da moram da vodim bitku na oba fronta! U bolnici i rehabilitacionom centru sam proveo nepunih godinu dana i to mi je i sada kad pomislim nezamislivo puno vremena za provesti na takvim mjestima – ispročao je.

Očajavanje nije bila opcija

Nakon izlaska iz bolnice i suočavanjem sa svojim novonastalim stanjem, ljudi obično počnu da očajavaju i prepuste se crnim mislima. Međutim, kako nam je rekao, kod njega je to trajalo svega nekoliko dana, kada je uz veliku podršku prijatelja i porodice odlučio da neće očajavati, već će dati sve od sebe da nastavi svoj život dalje bez očajavanja.

– Jedva sam čekao da izađem iz bolnice jer sam tih zadnjih dana bio svjestan da mogu puno više da učinim za sebe nego što mi ustanova dozvoljava. Crne misli sam riješio u prva tri dana nakon povrede i sa ponosom mogu da kažem da sam ih tako rasturio da se nikada više nisu vratile. To sam uspeo naravno i uz veliku podršku svih ljudi oko mene i zaista mislim da sam srećan čovek jer počevši od kolega sa posla i kolega iz službe pa preko porodice i prijatelja podrške nije manjkalo, naprotiv! Uključio sam se u sport osoba sa invaliditetom i pre izlaska tako da sam to smatrao da će biti moja produžena rehabilitacija koja će se odvijati na prirodniji i zanimljiviji način i kada se osvrnem u nazad mislim da je to bio pravi potez. Bez obzira da li je neko bio sportista ili ne prije povrede, ne postoji bolja stvar koju čovjek može da učini za sebe utom momentu. To je najdirektnija inkluzija u društveni i sportski život koji najbrže dovodi do zdravlja i sposobnosti u datim okolnostima. Ja sam prvo naletio na košarku u kolicima i tu sam se i zadržao jer mi je donijela svu ljepotu i težinu koju sam očekivao od nekog sporta! Čini mi se da vodim prilično aktivan život i zaista nekada primetim da sam dosta aktivniji od većine ljudi koji nemaju nekakav invaliditet. Mislim da te stvari dolaze prvenstveno iz glave a onda tijelo prati ili ne -kaže nam Nikola kroz osmeh.

Danas vodi aktivan život skoro pa kao prije nesreće

Danas svakodnevne aktivnosti obavlja uglavnom samostalno, a zbog svega što ume i može, čak su i njegovi prijatelji prijatno iznenađeni. Kako kaže, često se šali da je ranije otišao u penziju da bi se posvetio ljepšoj strani života.

– Aktivnost na visokom nivou je sastavni dio mog života i mog karaktera i jednom kada čovjek shvati da to ne mora da se prekida onda je samo pitanje izbora aktivnosti. Često umijem da se načalim kako mi se ostvario san da budem mladi penzioner koji može da se posveti samo lepim stvarima u žvotu i da za njih ima vremena! Naravno da to nije uvijek tako ali svako vrijeme donosi svoje prednosti i svoje mane. Mislim da sam se relativno brzo adaptirao i najbolji pokazatelj mi je reakcija prijatelja koji se iznenađuju koliko stvari mogu da uradim i u mojoj situaciji. Naravno da postoji još prostora za napredak ali danas mogu da se ponosim time što mi ne treba ničija pomoć da bi normalno proveo dan kroz sve aktivnosti i obaveze – ispričao je on.

Tračak nade da bi njegovo stanje moglo da se još pobošlja, pojavio se kada je čuo za terapiju matičnim ćelijama u jednoj klinici u Bankoku. Kako su troškovi liječenja skupi, kao i sam odlazak tamo, rešio je da pokuša da prikupi sredstva preko donacija humanitarne organizacije “Budi human”.

Tračak nade u vidu klinike na Tajlandu

NIkola se nada da će uz pomoć dobrih ljudi uspeti da sakupi novac, te i da će uspeti da stigne na kliniku, jer kako kaže još uvek je mlad i misli da još uvek može da doprinese društvu.

– Imam 30 godina i svakako mislim da mogu još puno toga da doprinesem ovom društvu a i sebi pa je malo tužno to što ne postoji ni jedan drugi sistem kako bi se učinilo sve za moj oporavak sem dobrote u ljudima koji uplatama i sms porukama pomažu da realizujem svoj cilj. Dugo sam imao problem zbog toga znajuci da je to nešto sto nikada neću moći da odužim ali sam shvatio da je najbolje što mogu da učinim u ovom trenutku da dam sve od sebe i da vjerujem! I eto, ja tako radim zaista svaki dan – kaže nam on na kraju razgovora.