Danas je majka drugog dječaka, Vukana, studentkinja koja želi da postane socijalna radnica po obrazovanju i koja je korak bliže tome, jer je obilježila svoje apsolventsko veče.
U Fejsbuk grupi Novosađanke opisala je svoju veliku tugu, istakavši da je jedan SMS promijenio tada najvažniju životnu odluku – da ga prekine. Sada želi da bude ta osoba koja će nekog drugog u nevolji pridržati za ruku.
Njen post prenosimo u cjelosti.
– Drage i divne žene… Ovo će biti malo neobičan post. Naime, znate li da li su posjete u Dječijoj bolnici dozvoljene? Ukoliko jesu, da li znate, da li u Dječijoj bolnici trenutno leži neka mama sa svojom bebom? Konkretno, na četvrtom spratu intenzivne njege, smještena u sobi za majke pratilje. Evo o čemu se radi.
Prije dvije godine, u ovo vrijeme, naš sin Dušan je, baš u toj bolnici, na odjeljenju intenzivne njege ležao, boreći se za svoj životić. Tada mi je bilo izuzetno teško, potpuno sam psihički pala ne znajući šta ću zateći na svaka tri sata, koliko sam mu dolazila. Nisam znala da li ću ga dočekati živog. Na kraju, u julu je izgubio svoju bitku.
Jedan dan, tokom tog boravka tamo, toliko sam psihički potonula, ponio me je užasan vir. Izašla sam na terasu, nakon završene posjete svom sinu… I poželjela da završim sa svojim životom. Tada mi ništa nije imalo smisla jer on nije bio dobro. Jer mi niko nije davao nadu da će biti dobro. Sem mog muža, mojih kolega, profesora, nekoliko poznanika… Jer mu nisam mogla pomoći. Ali baš kad sam poželjela da skočim, osjećala sam se toliko… Samo. Svi su utihnuli. A najviše… trebao mi je neko… da li kroz riječ, poziv… poruku. Kroz bilo šta.
Telefon je ćutao, iako je deset minuta prije toga zvonio na svakih pet. Baš tad, kad se desio pad, sve je prestalo. Doduše, pad ne može da bira kada će nam se dogoditi. Tišina je nastupila. Svijest mi se potpuno zamračila. Ništa sem tame nisam vidjela, iako mi je sunce išlo direktno u oči na toj terasi… Nije moglo da probije taj očaj koji sam osjećala. Očaj i nemoć. Bezizlaznost. Na tom četvrtom spratu.
Zatvorila sam oči i razmišljala da je krajnje vrijeme da završim. Samo sam željela da prestane da boli. Da prestanu da mi oni doktori tamo ruše nadu koju sam sa toliko ljubavi i vjere gradila. Boljelo je svako rušenje.
Elem. U tom momentu kada sam zatvorila oči i rekla sebi da će se za par sekundi sve završiti… Zazvonio je telefon. To je bila moja profesorka sociologije. Napisala mi je: “Mila, kako ste?” Zvuk te poruke me je trgao. Otvorih oči. Povukla sam se unazad. Imala sam osjećaj da su zapravo dvije osobe bile tu. Jedna Mila koja želi da skoči, a druga koja iz prikrajka to gleda i nema ni mrvicu snage da joj kaže jednu jedinu riječ. Ma jedno slovo… Da se ova koja želi da skoči osjeti živom i da odreaguje.
Noge počele da mi se tresu. Ruke… Valjda jer sam počinjala da uviđam kuda sam pošla i šta je prije dva minuta moglo da se dogodi. Telefon mi zamalo ispada iz ruke… A ja… Ja plačem. Suza suzu stiže i napišem: “Hvala vam puno, dobro sam. Na ivici nerava. Kako ste Vi?”
Samo jedna poruka u kojoj je pisalo: “kako ste?” me je povukla sa litice… Doslovno. 2021. rodih mog Vukana. Moje proljeće u jesen, ljubav svih mojih ljubavi i dugu ovog mog malog svemira. Satkanu od njega i socijalnog rada kojeg studiram. To su moje vječne radosti.
Ja danas imam svoje apsolventsko veče. Ne znam zašto, osećam izuzetno jaku potrebu da odem ispod ili ispred te zgrade (ako posjete još nisu dozvoljene), ponesem parče papira A4 formata i prvoj mami koja izađe (ako ne nađem ovu prvu soluciju) ga dignem u vis. Na tom papiru će pisati, velikim krupnim slovima: “Nisi sama. Sve će biti u redu.” Vjerovatno ta potreba proizilazi iz toga da se vratim na mjesto gdje sam najranjivija bila, da napravim paralelu gdje sam sada. Da kažem sebi i Dušanu gore na nebu da sam uspjela da se izdignem… samo zbog jedne poruke. Tako vjerujem da će taj papir koji bih podigla možda i nekoj mami značiti, kao meni ona poruka.
Ukoliko su posjete dozvoljene, a znate neku mamu koja se bori sa svojim djetetom… Pišite mi. Htjela bih doći kod nje u posetu i razgovarati sa njom. Dati joj nadu da nije sama u toj borbi, kao što je moja profesorka tu istu lijepu riječ, utjehu i brigu iskazala meni. Ne samo tada, nego tokom cjelokupne borbe.
Nakon toga bih otišla na svoje apsolventsko veče sa svojim sinom u naručju koji bi, za to vrijeme, bio kod mog supruga. Ukoliko ne znate nijednu koja leži baš u tom dijelu, može i neka sa dječije rehabilitacije (poznajem rejon)… Samo da dođem do nje na neki način. Jer… Ne želim da prekidam krug.
Da mogu na nebo provaliti, svaki put kada je ugledam u prolazu, na fakultetu, zamolila bih nebo nek joj samo radosti, ljubavi i sreće pruži… Neka ima kome da se vrati, svaki put kad joj se oluja nad životom nadvije. Kao i ja njenoj toploj riječi… Onaj put. Kad je sve zaćutalo. Kao i nadam se, što će se vratiti neka mama danas. I možda mi vi u tome možete pomoći. Da se vrati… Prije svega sebi, a onda i drugima koji je, sigurna sam, vole. I nadam se da će joj značiti.
Molim vas, nemoj da nam bude teško da budemo ljubazni… Uvijek. Nikad ne znamo koliko je to nekome potrebno… I da li mu to možda znači… Život. Snaga. I vjera.
Post bih završila citatom Jelene Milenković koji sam poslala mojoj profesorki, godinu dana kasnije (taj citat je zapravo bio uvod u jednu podužu rođendansku čestitku): Svako od nas ima nekog ko ne zna da nam je jednom spasao život. Lijepom rječju, pruženom rukom, vetrom u leđa, spoznajom da nismo sami. I kad mu kažemo, ne povjeruje nam. Misli da to ljubav u nama preuveličava učinjeno – napisala je u objavi.
Mila je rođena sa samo 750 grama, a kao bebi joj je ustanovljena cerebralna paraliza, zbog koje je često još od djetinjstva bila ismijavana. To je nije spriječilo da se bori za svoje snove: nastavila je da se školuje, motiviše druge, zaljubila se i udala.
Mila je, inače, svoju životnu ispovijest ranije ispričala, navodeći da nikada nije odustala od svojih želja i da neće odustati od svog cilja – da mijenja svijet nabolje, prenosi Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu