Riječi su novinarke, urednice i književnice Brankice Damjanović iz Srbije, koja je do sada objavila sedam naslova.
Kako kaže, još kao dijete htjela je biti književnica i nije bilo veće želje iz dječije perspektive nego da promoviše svoju knjigu u rodnoj Prištini. Nije ni sanjala gdje će njena pisana riječ sve stići.
Iako ove knjige jesu moj život, poruke su univerzalne i tiču se svih nas. Ja pišem o univerzalnim istinama, o ljubavi, o dobroti, osjećanjima, o svemu onomo što nam je svima zajedničko, gdje god da živimo, kako god da se zovemo i kakvo god životno breme da nosimo. Ja govorim o onome što je svima nama važno. Drago mi je da to ljudi prepoznaju – rekla je ona.
Kada započinje priču o svom životu nemoguće je ne primijetiti teško djetinjstvo koje je imala. Kako i sama govori, u životu joj se srušilo mnogo snova, ali ih se puno više ostvarilo.
– Trenutak kada mi je majka izvršila samoubistvo bio je onaj i kada mi se urušio prvi san. To je bio san da ću ikada da pišem i da se bavim književnošću. U tom trenutku sam sa samo 12 godina bila najstarija ženska osoba u kući i sve ono što je moja majka radila ja sam preuzela. Kompletnu brigu o braći, sestrama i ocu. Naravno i dalje sam išla u školu, ali nisam više maštala, nego sam se suočila sa onim što zovemo surova svakodnevnica. Tako se moj prvi životni san srušio – rekla je ona.
Kako su godine prolazile osnovala je svoju porodicu i sa sprugom dobila dvoje djece.
– Dobili smo sina koji nikada nije plakao i bio je uvek zamišljen. Pokazalo se vrlo brzo da je riječ o potpuno neobičnom djetetu. On je znao da raspoznaje slova sa 14 mjeseci, sa dvije i po godine je tečno čitao i čirilicu i latinicu, tražio da mu kupujem časopis svijet kompjutera. Jedno pravo čudo je raslo u kući i mi kao roditelji trebali smo naći način da takvo dijete dobije adekvatno obrazovanje. Posebno u uslovima u kojima smo mi tada živjeli, a živjeli smo u Prištini i radili kao novinari. U Prištini je tada već sve bilo nestabilno i mirisalo na rat – govori.
Njen drugi životni san bio je da njen sin dobije adekvatno obrazovanje. Međutim, 1999. godine kada je trebao da krene u prvi razred, počelo je bombardovanje.
– To je bila kolektivna nesreća našeg naroda, a i naša lična jer smo mi protjerani sa Kosova i Metohije i postali izbjeglice. Našli smo se u jednom malom mjestu, u Pirotu na jugu Srbije, bez igdje ičega. Tada se urušio još jedan moj veliki san – dodala je.
Snovi su nastavili da se ruše kada je rođenje drugog djeteta dočekala u izbjeglištvu, u mjestu u kojem nije znala nikoga i gdje je trebala početi sve ispočetka.
– Ipak, naša sreća je stvar naše odluke. Ja sam htjela da promijenim situaciju u kojoj sam se našla. Kada sam počela da radim u Pirotu u dopisništvu RTS-a primijetila sam kako tamo i novinari i profesori govore lokalnim jezikom, a ne književnim. Ja kao stara škola RTS-a pokušala sam to ispraviti među svojim kolegama, jer mi smo trebali biti primjer i kao medij njegovati standardni književni jezik. Zanimljivo je da su to oni dobro prihvatili, a ja sam zapisivala gdje su griješili i kako je ispravno – objasnila je.
Kako kaže, vremenom se nakupilo dosta materijala, te je razmišljala da sve to skupi i ukoriči kao priručnik kolegama, ali bez ambicije da to jednog dana bude knjiga. Ipak, tako se „desila“ njena prva knjiga, „(M)učenje jezika“.
– Ja čvrsto vjerujem da su rad i vjera put koji dovodi do toga da ostvarimo sve što hoćemo. Sve je dobro čak i onda kad izgleda da ništa nije dobro i da je sve propalo Za marljivost, za trud i vjeru desiće se i nešto više. Desiće se da nas život počasti što nismo odustali i od sebe i od njega – dodaje ona.
Damjanović: Počela sam pisati knjige kada sam želela da se posvetim sebi
Brankica Damjanović je 20 godina radila na televiziji kao spiker, voditelj, novinar, urednik vijesti. Dobitnica je nagrade za doprinos informisanju. Posljednjih godina je posvećena pisanju. Do sada je objavila sedam naslova. Majka je dvoje djece i živi i radi u Beogradu.
Knjige je počela da piše u trenutku, kako kaže, kada je željela da se posveti sebi i da u sebi pronađe ono dijete koje je izgubila sa 12 godina kada je ostala bez majke. Iako joj pisanje nije bilo strano, te je dosta zadžala i novinarski stil i kratku formu, počela je da piše nježne priče. Do sada je obišla nekoliko gradova u RS, a posljednje književno veče održala je u prirodnom ambijentu ispred Banje Laktaši.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu