Svake godine u Srbiji, govore podaci Nacionalnog udruženja roditelja djece oboljele od raka (NURDOR), najteža bolest pogodi novih 350 mališana, a tokom godine prosječno se oko njih 200 nalazi na bolničkom liječenju. Jedna od njih, kojoj je 2012. godine, u sedmom razredu osnovne škole, dijagnostikovana leukemija, bila je mlada Beograđanka Aleksandra Ljajić.
Taj prvi trenutak bio je stvarno katastrofalan, kada su mi to saopštili moja prva rečenica je bila – “a kada ću ja da umrem”? Jer, o pojmu raka to je bilo sve što sam znala. Ruši vam se cijeli svijet dok vam se u mozgu kola hiljadu i jedno pitanje “zašto baš ja” – počinje Aleksandra priču za Blic.
Podrška je važna
Strašna vijest njenoj porodici saopštena je na rođendan njenog oca i Aleksandra kaže da je potpuno tačna konstatacija koja od tog trenutka važi – rak ne napada samo jednog člana, već cijelu porodicu.
– Svi ulažu u tu borbu i gube svoj uobičajeni ritam života. Mama više nije mogla da radi, sve vreme je bila sa mnom na terapijama i kući, a pošto nije vozač, tata je morao da nas svako jutro vozi u bolnicu i da svoje poslove organizuje na dnevnom nivou. Ali, podrška porodice je ključna. Nikada ni u jednom trenutku nisam osjetila da su klonuli, pogotovo jer je meni bilo veoma teško da se pomirim s tim šta se dešava. Kasnije je podrška stizala i od društva iz škole i prijatelja iz detinjstva, a kada sam se u školu vratila bez kose, nikada nisam vidjela čudne poglede ili čula komentare – sjeća se Aleksandra, dodajući da joj je gubitak kose bio najteži, ali da ga je prihvatila prvi put kada je stavila i već sljedeće sekunde bacila periku, “shvativši da ne želi da se krije iza nje”.
Aleksandrino lečenje venskom hemioterapijom je trajalo osam mjeseci, uz 16 mjeseci održavanja lijekovima, tako da je 2014. godine završila liječenje i vratila se u školu.
Bitka za druge
Danas, kao studentkinja FON, kaže da je završena samo njena lična bitka, ali da u NURDOR, kao voloneter, nastavlja borbu za život svakog djeteta obolelog od raka, jer je psihološka podrška mališanima i njihovim roditeljima presudna.
– Dosta ljudi me pita kako mogu da idem na odjeljenje i ponovo prolazim kroz sve što sam prošla. Ne gledam tako na to, iz bolnice izlazim presrećna jer djeca s kojima pričam imaju nevjerovatnu volju za životom, a male stvari, poput igre ili smijeha, čine ih srećnim i tako je malo potrebno da im se tokom terapije poboljšaju rezultati i da trčkaraju po odjeljenju – kaže Aleksandra.
Djeci koja vode najvažniju bitku u životu, ona priča kako je sama prošla kroz sva iskušenja, kako se sve vratilo u normalu, od školovanja do izlazaka sa društvom, te da se “ni na šta u životu nije zakasnilo”.
– Lično iskustvo, na potpuno lični način prenijeti to iskustvo i poruku, na taj način biti saborac toj djeci, to je neprocenjivo. Jer, jedno je kada mališanima i njihovim roditeljima neko priča da je ozdravljenje moguće, ali je potpuno drugo kada svojim očima i ušima vide i čuju da je moguće pobijediti, ozdraviti i živjeti – zaključuje naša sagovornica.
DAN DJECE OBOLELE OD RAKA
Kao i prethodnih 15 godina, NURDOR će 15. februar – Dan djece oboljuele od raka obilježiti skupovima na trgovima i šetalištima u više od 30 gradova širom Srbije.
– Godinama uz pomoć prijatelja i donatora radimo na tome da sektor pedijatrijske onkologije u Srbiji bude unaprijeđen i nalik onima u razvijenim zemljama Evropske unije. U proteklih godinu dana smo prilično radili na tom pitanju, posebno kroz kampanju “Pruži korak” u kojoj je učestvovalo više od 560.000 ljudi i preko 60 donatora. Obezbeđeno je pola miliona evra za novu Roditeljsku kuću u Beogradu – kaže Tamara Klarić iz NURDOR.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu