Prema podacima Opštine Bosanska Krupa, u Ivanjskoj živi 450 osoba, u velikom procentu srpske nacionalnosti. Obnovljeno je 187 kuća, a 77 je još u ruševnom stanju. Lokalni statističari su zabilježili da je u posljednjem ratu, a najviše poslije rata, oštećeno 264 stambenih objekata. Novcem međunarodnih donatora izgrađena je vodovodna mreža za manji dio sela, te veći dio infrastrukture.
Školu pohađa desetak učenika, što predstavlja tračak nade za Ivanjsku, selo do kojeg se dolazi preko željeznog mosta na Uni izgrađenog prvih mjeseci u miru. Most, na mjestu gdje je drveni dugo odolijevao vremenu i ljudima, pa srušen, postavili su inženjerci međunarodnih mirovnih snaga u BiH.
Jelena Marčeta kaže da je među kućama koje nisu obnovljne i kuća njenog oca, gdje se njena porodica često okuplja. Ovdje im je, kaže Jelena, najljepše.
Uglavnom, vratilo se stanovništvo srpske nacionalnosti, koje je na ovom području živelo prije rata u procentu od 99 odsto. Želja nam je da kuću u potpunosti obnovimo. Moj suprug Srećko i ja godinama pokušavamo obezbijediti priključak struje, ali u Opštini Bosanska Krupa to je teško i skupo. Potrebno je 3.000 KM. Samostalno, postepeno obnavljamo kuću odlučni da ovdje sve češće boravimo – kazala je za Srpskainfo Jelena Marčeta.
Srećko Marčeta je u Ivanjskoj zasadio mali voćnjak i uredio okoliš. Ovdje rado dolazi i osmišljava životni ambijent pored Une. Ivanjska, ima bogatu istoriju, podsjećaju Stana i Milan Šašo, gosti i prijatelji porodice Marčeta. U ovom selu svake godine održava se crkveni pomen za 21 Solunca iz porodice Vajagić, od kojih su devetorica bila braća.
Episkop bihaćko-petrovački Sergije, u Hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Ivanjskoj, gdje se nalazi spomen-ploča hrabroj braći, rekao je da se treba ugledati na slavne i svete pretke. Ukupno je 17 Vajagića došlo iz Amerike i borilo se na Solunskom frontu za oslobođanje Srbije. Još četvorica Vajagića, koji su zarobljeni kao pripadnici austrougarske vojske, najvjerovatnije na italijanskom frontu, pristupili su srpskoj vojsci.
– Treba da obnovimo i osvijetlimo našu savjest, da i mi dobijemo naziv da smo nečiji preci. Ako nije tako, zalud smo bili nečiji potomci – rekao je vladika Sergije, a njegove riječi prepričavaju mještani Ivanjske.
Iz Amerike, iz mira i udobnosti, priča Srećko Marčeta, pisac, pjesnik i glumac iz Novog Grada, Vajagići porijeklom iz Ivanjske došli su u Srbiju, koju ranije nisu vidjeli, da joj se stave na raspolaganje i da za nju, ako bude suđeno, daju svoje živote.
Potomci hrabrih Vajagića iz Ivanjske, Banjana, Dobrog Sela, Zborišta i Bosanske Bojne, rasuti po cijelom svijetu, održavaju vezu sa svojom postojbinom. O tome su, na porodičnom imanju, ispred ratom oštećene kuće Marčeta, na obali Une, uz punu trpezu početkom juna razgovarali Milan Šašo, Stana Šašo, Mirjana Šarac, Nikolina Šašo, Ljilja Mandić, David Marčeta, Mila Šašo, Nikolina Marčeta, Ognjen Marčeta, supruga Jelena Marčeta, Zoran Šašo, Aleksa Šašo i Dimitrije Marčeta…
Oni su, na lijepom i sunčanom danu, okruženi jedinstvenom prirodom, zapljusnuti Unom i opsjednuti istorijom svoga malog mjesta, zaključili da je pripovijedanje njihova važna misija od koje ne mogu niti trebaju odustati.
Srbi plus jedan Jugosloven
U Ivanjskoj, prema posljednjem popisu, prije sedam godina, živjelo je 309 stanovnika, od kojih 291 Srbin, a među ostalima jedan stanovnik Ivanjske izjasnio se kao Jugosloven. Prema popisu iz 1971. godine, u Ivanjskoj je bilo 700 Srba, a svake decenije nakon toga ova brojka bivala je manja za stotinu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu