Albanski političari tvrde da je tokom rata 1998-1999. godine silovano 20.000 albanskih žena na Kosovu. Ove podatke iznose javno i prezentuju ih na važnim međunarodnim skupovima, nedavno i u UN. Broj od 20.000 žrtava seksualnog nasilja premašuje čak i broj navodno ubijenih u ratu 13.595, piše Blic.
Prvi korak kosovski političari napravili su 2015. godine. Podignut je spomenik u centru Prištine – 20.000 igala koje prikazuju lice albanske žene, što je simbol trajne počasti žrtvama. Od spomenika koji je dizajnirao Ilir Blakcori do danas, Priština je obezbijedila budžet i osnovala komisiju zaduženu za ispitivanje zahtjeva žrtava.
Obratilo im se 1.300
Iako političari ne odustaju od 20.000, konkretni podaci do kojih smo uspjeli da dođemo o broju žena koje tvrde da su silovane drastično se razlikuje. Prema podacima, komisiji se obratilo 1.300 žena koje tvrde da su žrtve silovanja, ali ni taj broj mogućih žrtava nije opstao jer je kosovsku komisiju prošlo njih 400. U međuvremenu je skupština u Prištini dopunila i izmijenila zakon o kategorijama žrtava rata tako da sad ima i odredbu “žrtve ratnog seksualnog nasilja”. Vlasti u Prištini su pozvale žene da se prijavljuju, a izmjenom zakona je omogućeno da žene dobijaju pravo na penziju. Ona iznosi 230 evra, gotovo koliko i prosječna zarada na KiM.
Ono što je primjetno u izjavama kosovskih političara, da čak i da nisu upitani, obavezno govore nekoliko stavki. Prvo da nisu mogli ranije silovanjima da se bave jer je to tabu tema za društvo kakvo je kosovsko. Drugo, da bi više žrtava prošlo komisiju, ali nemaju dovoljno novca za penzije. Takođe, i da se ovo pitanje poteže sad, 20 godina poslije, jer ranije nije bilo fonda za žrtve. Kosovski političari tvrde da je mentalitet kočnica da se više žena prijavi, ali da se nadaju da će “napredovati”.
Činjenice i Hag
I ne samo Srbi i Albanci, kažu: “Rat bude i prođe”. Ostaju rane, vidljive, ali i one nevidiljive okom. Možda od toga kako se odnosimo kao pojedinci ili država prema žrtvama, zavisi i kakvi smo. Da li se iskreno pristupa mogućim žrtvama, brojem unesrećenih ili ih političari dodatno viktimizuju zarad političkog cilja?
Činjenica je da danas, 20 godina od rata na Kosovu i Metohiji, imamo dvije presudno bitne činjenice: pred Sudom u Hagu našli su se i Srbi i Albanci, koji su odgovarali ili će im tek biti presuđeno za ratne zločine i, još uvijek, južna srpska pokrajina je u fazi određivanja konačnog statusa.
Dok vlasti u Beogradu najnovije poteze i navode Prištine tumače kao pokazatelj da im nije stalo ni do pregovora ni do kompromisa, zapadni mediji u posljednja dva mjeseca pišu o gotovo zaboravljenoj tematici sa naših prostora. Jedan od tih medija, uticajni američki “Blumberg”, prenosi ispovijest 22-godišnje Albanke čiji je identitet sakriven inicijalima L. A.
– Trudna kosovska Albanka mislila je da bi nošenje platnene pelene kao šal pokrilo njenu mladost i zaštitilo je od srpskih vojnika. Jedne večeri, ona je odvedena u kuću njenog oca na zapadnom Kosovu i – baš kao i dvije njene sestre prije nje – bila je silovana. Bilo je to aprila 1999. godine, manje od mjesec dana nakon što je NATO započeo kampanju bombardovanja da bi otjerao srpske snage iz bivše jugoslovenske pokrajine. Dvije decenije kasnije, reperkusije se i dalje pojavljuju i njena priča je jedna od hiljada onih koji pokazuju zašto političko pomirenje ostaje neuhvatljivo – navodi “Blumberg”.
Vasfija Krasnići Gudman, koja je do sada najčešće davala izjave o preživljenom nasilju, prisustvovala je sa bivšom predsjednicom Kosova Atifetom Jahjagom u Komitetu za spoljne poslove Predstavničkog doma Kongresa SAD. Bilo je to javno slušanje na kojem su iznijeta svedočenja o, kako se navodi, silovanju Albanki. Nekoliko dana ranije, u UN, iskoristivši dvadesetegodišnjicu Rezolucije 1325 koja se tiče žena i bezbjednosti, Jahjaga je iznova iznijela podatak o 20.000 silovanih Albanki.
Dačić: Kazniti nasilnike, ali broj od 20.000
Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić kaže za “Blic” da Srbija najoštrije osuđuje seksualno nasilje i da za takav užasan vid nasilja svi počinioci moraju biti kažnjeni, a žrtvama pružena adekvatna zaštita i pomoć. On dodaje da je Srbija tražila od Svjetske zdravstvene organizacije odgovor da li je dala ili posjeduje podatak od 20.000 žrtava silovanja i dobijen je odgovor da nemaju takve podatke.
– Broj žrtava seksualnog nasilja u konfliktima ne umanjuje stravičan efekat takvog vida nasilja na svaku žrtvu pojedinačno. Međutim, isto tako, spekulisanje brojevima ne doprinosi ostvarivanju pravde i vodi politizaciji i usporavanju procesa pomirenja u postkonfliktnim društvima. Podaci iz izvještaja komisije za verifikaciju i priznavanje statusa žrtava seksualnog nasilja na KiM svjedoče da predstavnici Prištine godinama unazad pred UN iznose neistine, pozivajući se pri tome na Svjetsku zdravstvenu organizaciju koja ove podatke uopšte ne posjeduje. Više puta smo na ovim sastancima čuli navode o 20.000 žrtava… Kao da su srpske žrtve manje važne, kao da je seksualno nasilje nad pripadnicima srpske nacionalnosti opravdano i nekažnjivo – poručuje Dačić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu