Iza ove brojke kriju se hiljade teških, preteških životnih priča. Neke od njih su završile tragično, ali je mnogo više onih koje svjedoče da je izlazak iz paklenog kruga nasilja ipak moguća misija.
Ova Sigurna kuća, prva koja je osnovana u Republici Srpskoj, danas je prava kuća: puna igračaka, knjiga, sitnica i rukotvorina, koje kuću čine domom. Sigurnim domom. Atmosfera odiše toplinom i razumijevanjem. Uvjerila se u to i ekipa Srpskainfo.
Gordana Vidović, osnivačica Sigurne kuće, kaže da prije više od dvije decenije, kada je sa saradnicama započela misiju borbe protiv nasilja u porodici, nije bilo ni ove kuće, ni propisa koji štite žrtvu, ni razumijevanja zajednice.
Mnogi su u ta doba sasvim ozbiljno, čak i javno, tvrdili da nasilje u porodici ne postoji, da je to „zapadna izmišljotina“ i da nije nikakav problem ako muž odalami ženu „kad ona to zasluži“.
Jednog decembarskog dana 2000. na vrata kancelarije za pružanje pravne pomoći UG “Budućnost” zakucala je žena, sva u modricama, sa troje male djece. Nisu imali kud, osim na ulicu, da umru od gladi i zime.
– Iznajmili smo stan i tu ih smjestili. Spavali su na strunjačama UNHCR. Tada nismo imali ni Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, a kamoli uhodane mehanizme zaštite – priča Gordana.
Sjeća se kako je nasilnik saznao gdje su, pa je nasrtao na vrata stana, a policija nije reagovala. Čekali su da razvali vrata, pa da imaju „osnov za intervenciju“.
– U to vrijeme je nasilje u porodici tretirano kao narušavanje javnog reda i mira. Dešavale su se paradoksalne situacije, da oba supružnika, i nasilnik i žrtva, dobiju prekršajni nalog, zato što su „narušavali javni red“, iako je bilo jasno ko tu koga tuče, a ko se brani – priča Gordana.
Od tada su se mnoge stvari promijenile, na bolje, između ostalog i zahvaljujući aktivistkinjama iz Modriče. One su, među prvima u BiH, uspostavile saradnju sa lokalnim Domom zdravlja. I isposlovale da žrtve nasilja ne plaćaju 50 KM za ljekarsko uvjerenje o zadobijenim povredama, bez kojeg ne mogu ostvariti ni jedno pravo kao žrtve nasilja.
Prije 20 godina su aktivistkinje “Budućnosti”, zajedno sa NVO „Medika“ iz Zenice, okupili policajce, sudije, tužioce, novinare, zdravstvene radnike, pedagoge iz škola, ukupno 117 profesionalaca iz cijele BiH, kako bi se zajedničkim snagama suprotstavili nasilju u porodici i zaštitili žrtve.
Svi oni su prošli temeljitu obuku i dogovorili se šta je čiji posao. Rezultat je bio model multisektorske saradnje, nazvan „modrički model“. Na osnovu tog modela izrađen je protokol o zaštiti žrtava, koji je danas, po zakonu, obavezan u svim lokalnim zajednicama.
Danas Centri za socijalni rad iz više opština i gradova šalju žene i djecu, žrtve nasilja u porodici, u Sigurnu kuću u Modriči i plaćaju njihov smještaj. Najviše žrtava dolazi iz dobojske regije. Ali dolaze i iz Brčko distrikta i Odžaka u Federaciji BiH, pa iz Milića, Bratunca, Rogatice.
– Imali smo čak i žene iz Banjaluke, iako i tamo postoji Sigurna kuća. Cilj je bio da ona bude što dalje od nasilnika i od njegovog uticaja – objašnjava direktorka UG „Budućnost“ Biljana Savičić.
Prije dvije godine jedna žena iz dobojske regije je, bježeći od muža nasilnika, u Sigurnu kuću došla sa petoro maloljetne djece.
Ispostavilo se da, iako je imala 40 godina i u porodilištu rodila šestoro djece, nije imala ličnu kartu, niti bilo koji lični dokument. Nije bila čak ni upisana u matičnu knjigu rođenih u BiH.
– Imala je samo izbjegličku karticu, iako je iz Hrvatke izbjegla prije 30 godina. Udala se još kao maloljetnica, a brak je, vjerovatno, sklopljen na osnovu te kartice i uz pristanak njenih roditelja – kaže Biljana.
Nakon duge i iscrpljujuće procedure u dvije države, uspjeli su da joj obezbijede dokumente u BiH, a sada ima uslove i za državljanstvo Hrvatske.
Dobila je od opštine socijalni stan, oporavljena je od nasilja. Njen muž je u međuvremenu umro.
Još dvije žene su, nakon izlaska iz Sigurne kuće, stambeno obezbijeđene, bar privremeno, jer im njihove opštine plaćaju kiriju.
Ove tri žene, uspjele su da izađu iz kruga nasilja. Ali, mnogo je više onih, koje se nakon oporavka vraćaju nasilniku. Očekivano, nakon izvjesnog vremena one se ponovo pojave u Sigurnoj kući, neke se vraćaju i po tri puta.
– Mnoge govore da to čine zbog djece, jer strahuju da same ne bi mogle othraniti djecu. Ali, ima i slučajeva da upravo djeca, kad malo poodrastu i shvate šta se dešava, podstiču majku da napusti njihovog oca nasilnika – kaže Gordana Vidović.
Jedna žena, koja se našla u ovakvoj situaciji, imala je i podršku poslodavca, koji joj je omogućio da za vrijeme oporavka u Sigurnoj kući koristi neplaćeno odsustvo. Muž ju je tražio, nasrtao na vrata skloništa, prijetio, ali ništa mu nije vrijedilo.
– Nasilnici se teško mire sa činjenicom da se žena usudila da kaže „ne“, a pogotovo da „ode od kuće“. Imali smo nekoliko slučajeva samoubistava muževa, nakon što su njihove supruge smještene u Sigurnu kuću. Jedan je, nakon što mu je policija oduzela oružje, koje je držao nelegalno, prodao kravu da bi kupio pušku i ubio „nevaljalicu“. Na kraju ubio sebe – priča Gordana.
Ovo nisu jedini slučajevi, u kojima dugogodišnje porodično nasilje završi tragično.
Javnost još pamti slučaj dvadesetogodišnje djevojke iz Šamca, koja je 2017. stradala zbog nasilnog oca i nebrige institucija.
Ona je zajedno sa majkom i sestrom, bila smještena u Sigurnu kuću u Modriči. Ali, u Centru za socijalni rad je nakon samo devet dana, procijenjeno da su se one oporavile i da su se porodične prilike „sredile“. Vraćene su nasilniku. Uzalud su iz Sigurne kuće upozoravali da to neće dobro završiti.
Nakon dvadesetak dana, kad se nasilje ponovilo, djevojka je pobjegla od kuće i bacila se u Savu. Njeno tijelo su našli ribari.
– Mi imamo dobru saradnju sa centrima za socijalni rad, ali nažalost u ovom slučaju nismo naišli na razumijevanje – kaže Gordana Vidović.
Žrtve nasilja često nemaju razumijevanja ni od njabližih. Neki roditelji su spremni da pomognu kćerki, koju muž maltretira, mnogi nisu. U tome nema razlike među porodicama iz sela i grada.
– Dešava se, čak i u gradskim porodicama, koje se smatraju uglednima, da majka kaže kćerki: ili se vrati njemu, ili skoči u Bosnu, meni nemoj dolaziti. Ili da roditelji kažu da će primiti kćerku, ali ne i unučiće. Kažu: djeca imaju oca, pa nek on brine o njima – priča Gordana.
Bilo je i slučajeva da u Sigurnoj kući završe starije žene, jer ih tuku i maltretiraju odrasla djeca. Ti se slučajevi, kažu u Sigurnoj kući, prijavljuju tek kad „dođe do grla“, jer je majkama teško da i same sebi priznaju šta su dočekale.
– Imali smo slučaj da muškarac istovremeno maltretira i suprugu i majku, pa su u Sigurnu kuću smještene zajedno snaha i svekrva – kaže Gordana.
Starijim ženama sa sela je najteže da se istrgnu iz kandži nasilja. Za njih ni razvod najčešće nije rješenje, jer u takvom slučaju mogu ostati na ulici, pogotovo ako nemaju odgovarajuću pravnu pomoć.
– Naš cilj nije razvod, nego život bez nasilja. Zato, pogotovo kad su u pitanju domaćice u šezdesetim ili sedamdesetim godinama, tražimo razdvajanje porodične imovine i nastojimo da na druge načine materijalno obezbijedimo ženu, čak i ako se ona ne razvede – kaže Biljana Savičić.
Kad su u pitanju žrtve nasilja iz gradova, pokazalo se da su žene sa višim stepenom obrazovanja, u pravilu, odlučnije i spremnije za samostalan život.
– Najbitnije je da žena odluči da sama sebi pomogne, da zna svoja prava i da je spremna da se bori za njihovo ostvarivanje. Neke žene već nakon drugog ili trećeg nasilnog ispada prijave nasilnika, jer ne žele da trpe godinama. One se najčešće odmah razvedu i vrlo brzo osamostale – kažu u UG „Budućnost“.
Neke od takvih nikad ne dospiju u Sigurnu kuću, jer uz podršku UG „Budućnost“ nađu drugo rješenje.
Ali, u Sigurnoj kući u Modriči, često su smještena djeca bez roditeljske pratnje. Ona su žrtve nasilja ili zanemarivanja od strane roditelja ili staratelja. Među njima ima i žrtava seksualnog nasilja, koje nemaju podršku čak ni od rođene majke.
– Imali smo slučajeva da očuh godinama seksualno zlostavlja pastorku, a da majka ne vjeruje kćerki i uporno podržava zlostavljača, čak i kad on završi u zatvoru – kaže Gordana Vidović.
Sto godina robije
Da dugogodišnja borba protiv nasilja u porodici i zalaganje da se ono tretira kao i svako drugo krivično djelo, ipak nije uzaludan posao, svjedoči i činjenica da su mnogi nasilnici završili iza rešetaka.
– Nismo vodili evidenciju o tome na kolike su kazne osuđivani zlostavljači žena i djece, koja su smještana u našu Sigurnu kuću. Ali, kada bismo to sabrali bilo bi to sigurno više od sto godina robije – kaže Gordana Vidović.
Ipak, i danas se nasilnici najčešće izvuku sa novčanim kaznama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu