Danas sam se probudila, kao i proteklih 100 dana, sa osjećajem straha. Napravila sam mentalno skeniranje svog tijela i pokušala da procenim kakav će ovo biti dan. Nekad imam bolne mišiće, nekad osjećam kao da mi butine i listovi gore… S druge strane, neki dijelovi tijela kao da više nisu moji – mrtav prst, utrnulo stopalo i jeza koja se krije duboko u kostima.
Postoje i dani kada me ne boli, ali se onda osjećam malaksalo, imam vrtoglavicu, udovi su mi slabi, tako da je i odlazak u kupatilo izazov, a kamoli penjanje stepenicama. Čak i u najboljim danima, do popodne me obično obuzme serija simptoma i čudna iscrpljenost. Ovo nije umor, ovo je kao da je cijeli moj sistem otrovan. Tada će moje raspoloženje pasti, mišići oko lica će me bolesti, a razgovor će postati težak, ako ne i nemoguć.
Ovo je dugi Kovid, koji ljekari nekad nazivaju i post-kovid sindrom ili kovid na duge staze, a riječ je o sindromu koji se manifestuje kao skup iscrpljujućih simptoma koji se javljaju poslije zaraznog perioda bolesti i izgleda da je jedinstven za svakog pacijenta. Daleko je od dugotrojnog umora i sporog oporavka na šta većina ljudi pomisli kada čuje termin “dugačak kovid”.
Ljekari su još uvek zbunjeni ovom pojavom, ali je teorija koja je privukla najviše saglasnosti da je riječ o nekoj vrsti imunološkog odgovora na virus. Veći dio prošle godine nisam se plašila virusa, odnosno nisam strahovala za sebe, već za druge ljude. Jedne noći zatekla sam sebe kako pravim spisak u glavi svih ljudi do kojih mi je stalo, a imaju više od 65 godina, počev od oca koji ima 89 godina.
Ali sa 45 godina, fit, vitka i bez neki zdravstvenih problema, stvarno se nisam brinula za sebe. Kad su se škole otvorile u junu, pitala sam se – kao vjerovatno i većina roditelja – da li je pravi potez povratak u školu moje dvoje djece od sedam i devet godina. Možda bi virus mutirao i učinio moju djecu veoma bolesnom.
Ako bi moja deca išla u školu, koliki bi to rizik bio za mog supruga koji ima 51 godinu? Statistički podaci, bar kada je riječ o ovome, bili su umirujući. Iako sam se plašila širenja virusa, činilo se da je velika vjerovatnoća, ako ga neko od moje porodice “zakači”, da bi u najgorem slučaju to osjetio kao malo “gadniji” grip.
A onda je u novembru odjednom počelo da mi bude loše. U početku nisam imala nijedan od simptoma koji bi me motivisali da uradim PCR test. Nisam imala kašalj, temperaturu, nisam izgubila ukus i miris. Jednostavno sam se osjećala neobično i neobjašnjivo umorno, kao da mi je neko izvadio sve baterije. Mislila sam da je ovo neki drugi virus, ili da me je život jednostavno “pregazio”.
Naredne nedjelje počela sam da se osećam još gore, iscrpljivanje je počelo da se javlja u talasima više puta na dan, a osjećala sam i laganu drhtavicu. Proverila sam nivo hormona kod ginekologa. Uradila sam i drugi brzi test za kovid – opet je bio negativan. Počela sam da se brinem o genetici – moja majka je umrla u 35. godini od tumora na mozgu. Da li su moji simptomi bili prvi znaci da bolujem od ovoga? Doktorka mi je rekla da nema potrebe za skenerom mozga, ali me je savjetovala i da uradim PCR test, zbog nepouzdanosti brzih testova. Uradila sam ga i bio je – negativan.
Treće nedjelje od pojave prvih simptoma, primijetila sam da mi je hrana čudnog ukusa i da mi se apetit smanjio. Pomirila sam teglu sa kafom i shvatila da sam izgubila i miris. Tek onda doktor mi je dijagnostikovao dugi kovid. “Ne postoji nijedan virus koji se ovako manifestuje”, rekla mi je. Objasnila mi je da je moj poslednji test bio negativan jer nisam bila u zaraznoj fazu, te je dodala da prethodni brzi testovi koje sam radila kada sam najverovatnije bila zarazna, nisu bili tačni.
Bilo je to u novembru i čak i tada mi je rekla da ima oko 30 pacijenata sa sličnim simptomima, a da su sve bile žene i da su imale između 35 i 65 godina. Ovo je bilo zabrinjavajuće. Koliko su ljudi zarazile zbog negativnih testova? I sad kad sam konačno dobila dijagnozu – postoji li način kako da se izlečim?
– Ne baš. Slušajte svoje tijelo, nemojte da se ne naprežete ni na jedan način, i mentalno se umarajte što manje moguće. Možda imate sreće, pa se vaše stanje popravi u roku od mjesec dana – rekla mi je doktorka.
Ubrzo sam otkrila da imam više pitanja nego ljekari odgovora. Uglavnom su uvijek imali isti odgovor: “Ne znamo”. Niko ne zna koliko dugi kovid može da traje, šta može da ga uzrokuje, šta može da ga izliječi… Lkekari jednostavno ne znaju, a takođe shvataju da nas je sve više sa ovom dijagnozom.
Doktor Rajarši Banerdže, koji na Oksfordu proučava povezanost Kovida-19 sa upalom organa, tvrdi da će 10 procenata ljudi koji su preležali korona virus razviti dugi kovid. Prema njemu posebno velika učestalost ove dijagnoze je kod bjelaca između 30 i 50 godina.
Lkekar mi je prepisao paracetamol i odmor, uz komentar da većina ljudi posloke 12 nedjelja bude dobro. To mi se činilo nemogućim, mislila sam da ću biti bolje za nedelju dana.
I zaista sedam dana kasnije probudila sam se bez bolova u mišićima i osjećala sam se zdravije. Vrijeme je za šetnju, rekla sam mužu. Sljedećeg jutra simptomi su se vratili na vrlo ružan način – čak mi je i mozak bio u maglu, jedva sam mogla da sastavim rečenicu. To mi je pokazalo koliko je kovid okrutan. Čitala bih kćerki pola sata, a za kaznu bih cijeki naredni dan bila slomljena. Poslovni poziv koštao me je dva dana iscrpljenosti. Porodični ručak značio je da ću danima imati simptome.
Ljekar mi je govorio da pustim da vrijjeme protekne i odradi svoje. A ja sam isprobavala najrazličitije alternativne terapije. Probala sam da unosim kinesko bilje, visoko proteinsku dijetu, homeopatiju, meditaciju, pojačan unos vitamina C i D, magnezijuma, cinka, gvožđa, ledene kupke. Bilo bi bolje, pa bi mi se stanje opet pogoršalo. Na kraju mi je doktor rekao da ne smijem uopšte da se krećem – da bi trebalo da ograničem svoje kretanje na 500 do 800 koraka i to u kući.
Počela sam da čitam forume na Internetu – to je bilo potresno i zastrašujuće otkriće. Toliko ljudi širom sveta pričalo je o simptomima sličnim mojim. Bilo je užasnih priča, daleko gorih od moje – neki su imali moždane udare, neki završili na dijalizi, neki čak i u invalidskim kolicima. Najviše me je šokiralo koliko se njih susrelo sa skepticizmom u vezi sa svojim stanjem – bilo od strane porodice, prijatelja, poslodavaca, pa čak i lekara. Neki su usled dugog kovida izgubili posao ili pali u depresiju.
Ja sam jedna od onih srećnijih, nisam hospitalizovana i ne postoji strah da ću umrijeti. Takođe, imam muža, sestru i prijatelje koji me podržavaju. Razgovaram telefonom sa jednim prijateljom koji još od marta prošle godine osjeća simptome dugog kovida. Sve to veoma mnogo znači u procesu mog oporavka.
Sutra ću se kao i svih proteklih 100 dana probuditi sa osjećajem straha. Ali sada je drugačije, jer se prvi put u prethodnih nekoliko nedjelja ponovo nadam. Možda je moj optimizam pogrešan – naučila sam da nema garancije kod dugog kovida, a najmanje kad će se završiti.
S druge strane, počela sam više da pišem i provodim vrijeme sa svojom porodicom. Osjećam energiju u svom glasu i lakše mi je da izađem na kraj sa djecom. Nekih dana ću možda biti gore, a ne bolje. Moram to da prihvatim. Ali vjerujem da će mi polako, ali sigurno biti bolje, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu