Čak i danas, kad više ne radi, Nikola svaki dan provodi pored konja, jer živi na Hipodromu u Požarevcu.
Iz zahvalnosti što je marljivo brinuo o ovim plemenitim životinjama, hranio ih i održavao im bokseve, na doživotno korišćenje ustupljen mu je mali stan, koji se nalazi odmah prekoputa štala i bokseva sa konjima.
– Život sam posvetio konjima, jer mi ga oni mijenjaju nabolje – priča Nikola, ili “čika Nidža”, kako ga zovu svi na Hipodromu.
– Rodom sam iz sela Koturić kod Pakraca, u Hrvatskoj, a ovdje sam izbjegao tokom građanskog rata. Prvo sam radio u Ergeli “Ljubičevo”, a potom sam došao ovdje i dočekao penziju.
I u svom zavičaju, u zapadnoj Slavoniji, sagovornik je gajio konje, a prodavao je i ždrijebad. Uz to, držao je i goveda i svinje, i obrađivao svoje njive. Tako je bilo sve do rata devedesetih godina.
– Prije dolaska u Požarevac, dopao sam zatvora u Slavonskoj Požegi, kad me je na putu presrela hrvatska vojska. Tražili su da vide šta mi je u rancu, a u njemu samo pola hljeba, komad slanine, kafa i džezva. Srećom, bio sam zatvoren svega 14 dana, pa su me pustili – sjeća se Nikola.
Kaže da ga nisu maltretirali, a kada su ga pustili iz zatvora, jedan policijski starešina pitao ga je kuda će sada.
– Rekao sam da želim svojoj kući. A on će meni: “Jesi ti lud! Pa ubiće te neko, ili moji ili tvoji”. Kasnije sam došao u Požarevac, dovezao me sin. Osim njega imam i dvije kćerke i sedmoro unuka – kaže Nikola.
Njegova supruga Mara, sa kojom je bio u Požarevcu, preminula je, pa sad živi sam.
– Svašta sam u životu doživio, čak sam jednom i umro. To je bilo kad sam se vraćao iz zavičaja, iz Koturića gdje sam išao da obiđem kuću… Pozlilo mi je… Prevezli su me u Beograd gdje sam ležao u bolnici dvije nedjelje. Ne sjećam se ničeg, a ljekari su mi govorili da sam umro, pa su me oživjeli. Poslije su mi objašnjavali da se to zove klinička smrt – kaže Nikola.
On danas živi od penzije koja iznosi 16.500 dinara. Na sreću, ne plaća kiriju, jer je stambeno zbrinut do kraja života.
Osim slabijeg vida, Nikolu zdravlje još dobro služi. Kreće se pomalo usporeno, uz pomoć štapa, dok obilazimo štale na Hipodromu i dok pozira sa čistokrvnim arapskim ždrijepcem, po imenu Kukajlan Zaid. Usput pozdravlja i ostale konje, a pozdravljaju i oni njega, iako smo ih zatekli usred hranjenja.
– Tu kliničku smrt sam, eto, savladao, a onu drugu, prirodnu, nadam se da ću da odložim bar dok ne prebacim stotu – kaže uz osmijeh.
“Nemam tamo šta da tražim”
Porodična kuća u rodnom selu Koturić kod Pakraca zapaljena mi je u ratu, a na njenom mjestu podignuta je nova, uz međunarodnu pomoć. Bio sam samo da je obiđem, ali nikad nisam poželio da se vratim. Nemam tamo šta da tražim, jer je selo opustjelo, ostalo svega deset kuća – kaže Nikola.
Ugriz za stomak
Uvijek sam se lijepo slagao s konjima. Bilo je tu, međutim, i nekih neprijatnih trenutaka. Jednom me je, tamo u mom selu, ugrizla za stomak kobila Šargo, koja je bila mnogo plašljiva. Ipak, nije bilo strašno, nisam išao u bolnicu. A jednom mi je konj stao na nogu, pa me povrijedio, zato mi je sad ona malo iskrivljena – kaže Nikola, pišu Novosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu