Mnogi ljudi pored njih prolaze, daruju usputni pogled ili osmijeh, a neki i zastanu, raspitaju se za cijene, pa produže dalje. Tek poneko izvadi sitniš iz džepa i ponese kući priglavke, cekere, upaljače ili neke druge stvari potrebne za domaćinstvo i svakodnevnu upotrebu.
– Nakon što sam ostala bez posla, bila sam prinuđena da se počnem baviti uličnom prodajom. Situacija je i više nego teška, a ovdje sam zbog niza okolnosti koje su me zadesile u životu. Prodaju firme, ljude istjeraju na ulicu, a na ulici nas onda dočeka komunalna policija koja ne odobrava ovakav vid prodaje na javnom mjestu. Iako sam sada već u penziji, primanja nisu dovoljna da obezbijedim sebi pristojan život – govori Stana Đukić, koja se uličnom prodajom bavi 10 godina.
Inspektori
Kako kaže, sve te godine borbu vodi s minusima, s visokim temperaturama, ali i sa inspekcijom koja svakodnevno „vreba iza ugla“. Na svu muku, govori ona, stigla je korona i dodatno otežala teret na leđima onih koji se bave uličnom prodajom.
– Ljudi nemaju. Rijetko ko se zaustavi ispred štanda, a kamoli kupi nešto. Nije to tako samo kod mene; i ostali prodavci se žale. Nekada je bilo turista koji su nam bili najbolje mušterije, jer su po povoljnoj cijeni mogli kupiti kvalitetnu trenerku, čarape ili veš. Onda je stigla korona i onemogućila nam i taj izvor prihoda. Prihoda nema, a kazne koje nam piše inspekcija svakodnevno stižu – kaže Đukićeva.
Baš kao i Stana, mnogi prodavci, uprkos teškim vremenima, stoje iza svojih štandova već decenijama. Neki malo skromnije, a neki napadnije, trude se privući pažnju nudeći sitnice raspoređene na stolovima prekrivenim najlonom ili stolnjacima. Iako nezadovoljni prodajom, humor i dobro raspoloženje ih nisu napustili, pa nerijetko smijeh odjekuje putanjom koja vodi od Boske ka Tržnici.
Smijeh se pomiješa s tugom i brigom u trenucima kada shvate da im još jedan dan prolazi sa tek nekoliko novčanica u džepu, koje znače puko preživljavanje. Od danas do sutra.
– Dođu tako teški dani koji donesu minimalne ili nikakve prihode. Na sreću, zdravlje me i dalje dobro služi, pa tako da ne bih sebi mogla dozvoliti da budem gladna. Ovo je jedini način koji sam pronašla da osiguram svoju egzistenciju, jer novca da zakupim neki prostor nemam – rekla je prodavačica koja nije željela da se predstavi, jer, kako kaže, “inspekcija svakodnevno traži žrtve”.
Borba
Među uličnim prodavcima, osim penzionera i onih koji su ostali bez posla, ima i onih koji nikada nisu imali priliku da pronađu stalno zaposlenje.
– Prepušten sam sam sebi. Nikada nisam bio u prilici da radim, u ovoj državi nigdje nije bilo mjesta za mene. Svakodnevno niču zgrade, a niko ne gradi firme koje bi značile zaposlenje mnogima, pa i meni. Ovaj stolić je jedino mjesto koje mi donosi prihode. Međutim, korona je donijela tolike poteškoće da se nerijetko desi da tek nešto novca odnesem kući. Bez turista ništa, našem narodu je sve skupo – kaže Aleksandar, koji je svoj štand postavio preko puta Tržnice.
Iako mnogi od prodavaca ne kriju razočarenje i tugu koje im donose nemilosrdna borba s vremenom, ima i onih koji se s poteškoćama bore dobrim duhom i pozitivnim mislima.
– Tu sam tri, četiri godine. Do korone je bilo odlično. Ja sam kao penzioner na ovo gledala kao dodatni izvor prihoda i kao način da upotpunim svoje vrijeme. Sada, tu sam samo iz ovog drugog razloga. Vremenom se rodila i ljubav prema ovakvom načinu prodaje. Pronašla sam svoj mir. Svako jutro se budim zadovoljna, a zatim to zadovoljstvo raste ovdje, druženjem sa ostalim prodavcima, ali i prezentovanjem rukotvorina koje izrađujem. Ako se zaradi koja markica, dobro dođe, ako ne, sutra je novi dan i ja ću opet biti tu, nasmijana i raspoložena, baš kako i dolikuje mom šarenom štandu – rekla je prodavačica, koja nije željela da se predstavi, jer, kako kaže, ime je zanemarivo u odnosu na pozitivnu energiju koju želi da proširi među prodavcima, ali i prolaznicima koji se zadrže baš ispred njenog štanda.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu