Brano je sin trebinjskog rekordera u darivanju kapi života, Riste Špurana, koji je za života darovao 118 doza krvi.
Trebinjci pamte Ristu i po tome što je krv darovao i živote spasio i onda kada zbog svoga zdravlja nije bilo preporučljivo da daruje dragocjenu tečnost, davnih šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je i nastajala transfuzijska služba u Trebinju.
– Moj pokojni brat je krv darovao 43 puta, a njegova djeca su nastavila djedovim, očevim i stričevim putem i dobrovoljni su davaoci. Kada sam dobio zahvalnicu grada bilo je to 34 godine nakon moga oca, koji je nagrađen 1984. godine. U kući ova dva velika priznanja stoje jedno pored drugog – započinje svoju priču Brano.
O priznanjima nerado govori, a ističe da je najvažnije da je uvijek krv dao od srca i da od dobrovoljnog darivanja kapi života neće odustati dok bude mogao da ih daruje.
– Iz zdravstvenih razloga doktor mi je zabranio da neko vrijeme darujem krv, a pauza mi je teško pala. Čovjek kad odluči da daruje krv daje sve od sebe da to mora učiniti tog dana, u suprotnom se osjeća manje vrijednim. Teško je objasniti šta je to u nama – priča on za Srpskainfo.
Krv je prvi put darovao sa 18 godina, a zatim, kada se zaposlio u tada najmnogoljudniji trebinjski kolektiv, Industriju alata Trebinje, poput mnogih mladih radnika se uključio u Aktiv dobrovoljnih davalaca krvi u ovoj fabrici.
– Nakon rata prvo se težilo da se obnovi ovaj aktiv, a zatim se išlo krupnijim koracima. Želja nam je bila da se omasovi dobrovoljno davalaštvo. Aktiv IAT sada ima oko 150 davalaca i godišnje darujemo preko 250 doza dragocjene tečnosti, pa smo i dalje jedan od najbrojnijih aktiva – kaže ovaj trebinjski rekorder.
Dodaje da se u ratu najbolje osjetilo šta znači krv.
– Iz svih dijelova Crne Gore i Srbije dolazili su naši prijatelji u Trebinje da daruju krv i spase naše ranjene drugove. Tada smo odlučili da se obnovi i Komisija za dobrovoljno davalaštvo krvi pri trebinjskom Crvenom krstu, što se pokazalo izuzetnom odlukom. Prva komisija je formirana 1996. godine i za četiri godine učinila mnogo za dobrovoljno davalaštvo, kada je počeo i veliki uspon ove humanitarne aktivnosti u našem gradu – navodi Brano.
On kaže da se od tada primjenjuje i novi pristup, da krv treba da čeka pacijenta, a ne pacijent krv.
– Počele su prve organizovane akcije, na kojima se krv prikuplja anonimno. Zahvaljujući dobrovoljnim davaocima i zaposlenima u Službi za transfuzijsku medicinu, Trebinje prednjači po broju prikupljenih doza godišnje. Dobrovoljno davalaštvo prešlo je procenat od pet odsto stanovništa, što je najveći procenat na Balkanu – ističe ovaj humanitarac.
Sjeća se on i kada je prilikom druženja s humanistima iz regiona upoznao čovjeka čijim venama, vjerovatno, teče njegova krv.
– Kada smo čuli za udes autobusa punog tadašnjih boksera iz Podgorice, kao mladi momci odmah smo se odazvali da darujemo krv. Mnogo godina kasnije u Trebinje je došla grupa dobrovoljnih davalaca krvi iz Berana. Jedan od njih mi je rekao da su mu Trebinjci spasli život. Pitao sam ga koja je krvna grupa i odgovorio mi je da je “nula pozitivna”. Pogledali smo se i istovremeno izgovorili da je moguće da je primio baš moju krv i da smo braća – priča Brano događaj koji mi se zauvijek usjekao u sjećanje.
Poručuje da je cilj svih davalaca u Trebinju da se na svakoj akciji darivanja krvi pojavi neki novi davalac, što je garant da Trebinje neće ostati bez potrebnih doza dragocjene tečnosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu