Dugogodišnji novinar Mišo Vidović, ispričao nam je kako su nekad pisale banjalučke novine.
– I od mene starije kolege su mi pričale da su prije znali praviti reportaže, tekstove, crtice i te neke novinarske forme na ulici, među ljudima, u kafani. Jedan moj kolega, koji nažalost nije više među živima, je znao sjajne reportaže napraviti baš u kafani. To je ono što mi kažemo u ovom poslu – tople ljudske priče – kaže Mišo.
Od tih kolega naučio je pisati za gradske rubrike. Smatra da su upravo te rubrike u dnevnim novinama bile najčitanije.
-Ono što sam ja naučio od tih kolega, pogotovo kada je riječ o dnevnim novinama gdje je bila neka gradska rubrika, jeste pravilo – daj što više imena u tekstu. Iznad glave mi se onda pojavi upitnik, pa zašto, a oni meni kažu „što napšišeš više imena to će ljudi više kupiti novine“. Zaista je tako. Nekada su se novine kupovale, a danas se samo čitaju-prisjeća se Mišo.
Upravo u tim gradskim rubrikama moglo se vidjeti 70-ih i 80-ih godina koji problemi su mučili tadašnje stanovnike Banjaluke, te kojim vijestima su novinari davali prednost. U jednim banjalučkim novinama moglo se pročitati o banjalučkoj lasti koja je i nakon toliko vremena ostala tradicija i nešto po čemu je grad na Vrbasu i dalje prepoznatljiv.
„Ime Milana Kneževića znano je Banjalučanima. Ovaj dvadesettrogodišnji momak izvrstan je skakač sa mostova. Sreli smo ga na Gradskom mostu u Banjaluci. Bio je u kupaćim gaćama, mjerkao je vodu ispod sebe.
– Ovo mi je redovan trening prije odlaska u Mostar na tradicionalno takmičenje skakača sa Starog mosta.
Pisalo je prije nekoliko decenija u banjalučkim novinama. Stanovnike grada na Vrbasu tog ljeta je mučila i najezda komaraca, pa su se građani pitali:
„Ako se već protiv korova ne preduzimaju mjere, mogu li se barem protiv komaraca?“
Novinari su upravo uvek najbolje priče pravili na terenu noseći fotoaparat sa sobom ili u društvu fotoreportera.
-Bilo je trenutaka kada su neke kolege dok rade kod sebe imale obavezno i fotoaparat, najslađa stvar u tom poslu je, kad nešto fotografišeš i ispod toga napišeš legendu od par redova. A ne da pišeš referet, već da slika govori više od riječi. Naprimer, uslikaš pet čistača na ulici kako kupe lišće i napišeš kako vrijedni radnici gradske čistoće održavaju grad, i to bude zanimljivo-priča naš sagovornik Mišo Vidović.
On smatra da u savremenim dnevnim novinama treba više pažnje posvetiti upravo tim toplim ljudskim pričama. Prisjeća se kako je to nekada izgledalo.
– Sjećam se jednog slučaja što su mi pričali, kolega je naišao na priču dok se vraćao iz kafane u neko doba i vidio perače ulica i poprskali su ga slučajno, a kako je zaglavio u kafani malo duže, faktički nije ni išao kući, došao je na posao tako mokar, i pitali ga u redakciji šta mu je, on kaže da su ga okupali, a urednik mu kaže: „E ako su te okupali, sledeću noć ideš s njima da se kupaš“. Stvar je u tome da ode da napravi s njima reportažu. I to je ono što je novinarstvo nekad bilo-prisjeća se novinar Mišo Vidović
Tako je i on sačuvao taj duh prošlih vremena, pa i u svom sadašnjem radu na televiziji uvijek se trudi da prenese probleme običnog čovjeka, da dočara ljudske odnose. Banjaluku voli i o njoj rado piše. Kroz razgovor često ističe svoj intervju sa Branimirom Štulićem i svirkama koje su se održavale u Banjaluci. Muzika nikad nije prestajala, a o mladim muzičarima pisalo se i u banjalučkim novinama. “Mladosti – hvala na radosti”, bio je naslov članka o mladom muzičaru iz Banjaluke.
„Mladi banjalučki kompozitor 22-godišnji Zrinko Tutić (koji studira ekonomiju u Zagrebu), okitio se još jednom vrijednom pobjedom. Njegova kompozicija „Mladosti- hvala na radosti“ u izvođenju Olivera Dragojevića i grupe „Bijelo dugme“ osvojila je na festivali Jugoslovenskih radio-stanica „Pjesme mladosti“ prvu nagradu.“
Pored toga što se umjetnosti i kulturi pridavao veliki značaj, ljudi su oduvijek voljeli da vide svoju sliku u novinama. To nam priča Mišo Vidović, i dodaje da se nekada opuštenije radilo.
– Bile su one čuvene ankete. Urednik pošalje novinara na teren i kaže danas radimo anketu šta mislite o poskupljenju mesa i ti izletiš na ulicu i obično tada je išao fotoreporter sa tobom, koji napravi portret radnika. Nekako je sve djelovalo opuštenije, opuštenije se radilo – ističe Mišo.
Za kraj razgovora dodaje riječi jednog književnog kritičara koji je jednom prilikom rekao: za dobru priču- na minimum prostora maksimum života.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu