U prvom trenutku Jang je stajala ispred ispred masivnog zelenog ekrana dok nosi VR slušalice i neku vrstu haptičkih rukavica. Na kraju ona i njena kćerka razgovaraju, drže se za ruke, čak imaju i rođendansku zabavu uz tortu sa svjećicama.
Možda je to pravi raj. Srela sam Naieon, koja mi se obratila sa osmijehom vrlo kratko, ali to je vrlo srećno vrijeme. Mislim da sam odsanjala san koji sam oduvijek željela – rekla je Jang o ponovnom okupljanju u virtuelnoj realnosti, prenosi Aju Business Daily.
Produkcijski tim je proveo osam mjeseci na ovom projektu. Oni su dizajnirali virtualni park koji su majka i kćer posjetile u stvarnom svijetu, te su koristili tehnologiju snimanja pokreta kako bi zabilježili pokrete dječjeg glumca koje bi kasnije mogli da koriste kao model za virtualnu Naieon.
Postupak nije jednostavan, a krajnji proizvod možda nije savršen, ali sada imamo tehnologiju da „oživimo” umrle u virtuelnoj realnosti, dovoljno ubjedljivo da njihovi bližnji zaplaču. Implikacije toga je nemoguće predvidjeti.
Možda je bio potreban čitav tim stručnjaka da se napravi „Sreo sam te”, ali koliko daleko možemo biti od platforme koja će omogućiti nekome da učita snimke preminule voljene osobe i da ima interakciju sa virtuelnom verzijom te osobe? Potrebne su godine? Mjeseci?
I kakav će to uticaj imati na proces tugovanja? Da li će susret sa preminulima u virtuelnom svijetu pomoći ljudima da prežale i da krenu dalje nakon smrti? Da li će neki ljudi postati zavisni od ovog virtuelnog svijeta, trošeći sve više i više vremena u njemu, a sve manje i manje u stvarnom?
I da li će se završiti sve na virtuelnoj realnost? Ili je ovo samo prvi korak ka androidima koji su dizajnirani da oponašaju naše mrtve najmilije po izgledu i karakteru, kao u epizodi „Odmah se vraćam” serije „Crno ogledalo”?
Nekoliko startapova postavlja osnove za tu budućnost, prikupljajući podatke o živim i mrtvim ljudima kako bi mogli da stvore „digitalne avatare” od njih. Druge kompanije već grade robotske klonove stvarnih ljudi.
Suština ponovnog okupljanja pomoću virtuelne realnosti je pozitivna stvar – to je više kao da se dvadeset i prvi vijek prelistava kroz album fotografija i manje poput one epizode „Crnog ogledala” – ljudi u potpunosti prihvataju da njihovi voljeni više nisu među živima.
„Pošto znate da osoba više nema, prihvatate virtuelni ekvivalent za to – utešni trag”, rekao je neuronaučnik iz Prinsetona Michael Graziano za Dell Technologies u decembru i dodao: „Nema ničeg pogrešnog ili neetičkog u tome.”
Možda je regulacija neophodna. Umjesto da pustimo startapove da ponude javnosti priliku da komuniciraju sa virtuelnim verzijama preminulih najmilijih, nesumnjivo po velikoj cijeni, možda bi ta tehnologija trebalo da postane dostupna samo osobama koje su podvrgnute pregledu kod psihologa.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu