Obično je tiho na Donjem Dorćolu ali se između biciklista koji idu ka keju i majstora koji vječito nešto lupaju začuo vrisak. Vrisak kao najočajniji vapaj.
– Gorim – urlala je djevojka koja je skoro gola istrčala na terasu zapaljenog stana. “Gorim”. Koliko samo užasa staje u jednu riječ.
Vrisak su čuli svi na ulici ispod. Čuli su ga ljudi po malim prodavnicama zbudženim po ćoškovima. Čuo se sve do rijeke.
Nije to bio običan vrisak. To je vrisak osobe zarobljene između plamena i tla. Zarobljene između dvije smrti.
Odjeknuo je toliko da su se podigli pogledi i obavezni upaljeni telefoni. Ljudi su se okupili da gledaju i snimaju. Gori stan na desetom spratu na Dorćolu. Ma, kakav stan. Izgoriće dijete u njemu. Djevojčica stara 15 godina.
I tu se u djeliću sekunde dok je vatra bespoštedno gutala namještaj i počela da guta ljudsku kožu pokazalo od čega smo mi kao osobe napravljeni. Ko diže telefon da snima, a ko ne podigne pogled da kaže sebi “brate, ovo je mnogo visoko”, nego bez razmišljanja potrči da spase život.
Deseti sprat. Oko trideset metara iznad tla. Djevojka zove u pomoć. Ispod zgrade stiže i njena majka. Vidi da stana kao da više nema. Ko će sad misliti na stan. Plamenovi idu ka njenoj kćerki. Majka viče kćerki da pokupi kosu, da je vatra ne uhvati. Da može, poletjela bi da spasi dijete, ali ne može. Plače i moli dijete da izdrži.
Dok je komšija istrčavao iz zgrade da dovede pomoć petorica mladića su utrčala u zgradu. U zgradu koja gori. Moleri iz Pančeva su vidjeli vatru i umjesto da pobjegnu od nje potrčali pravo ka njoj. Oni nisu vatrogasci.
Niko im nije rekao kako se spašava osoba deset spratova iznad tla. Oni nisu znali šta sljedeće da urade, ali su znali da ne smiju učiniti ništa.
Kada su dotrčali do stihije shvatili su da će ili preuzeti ogroman rizik ili će dijte iznad njih umrijeti u najgorim mukama. Izabrali su da probaju nemoguće. I uspjeli.
Neka ostane zapamćeno ove odvratne godine da je čovjek visio na konopcu ispod stana u plamenu, 30 metara iznad tla da spasi djevojku koju nikada ranije nije vidio. I da nije bio sam.
Oni se zovu Pavle Gavura (36), Lazar Ereša (30), Nemanja Držajić (20), Nenad Janković (19) i Niko David (30) i juče su pokazali šta znači biti čovjek.
U svima nama je strah da ćemo jednog dana biti u bezizlaznoj situaciji i zvati u pomoć. Zvati iz sveg glasa, ali niko neće doći. Jasno vam je da su ovu djevojku mnogi već bili otpisali kada su se njih petorica probili na tu terasu.
Petorica molera iz Pančeva pokazali su da i najgora bezizlazna situacija može da se prebrodi kada na trenutak ugasimo sebičnost i shvatimo da život baš briga ko smo i čime se bavimo. Da li smo računovođe, taksisti, doktori, moleri. Da kada kucne čas da pokažemo ko smo – oni koji reaguju ili oni koji snimaju, svi mi na kraju pred nebom i pred sobom odgovaramo kao ljudi.
Hvala vam momci. Hvala što ste majci ispod stana u plamenu vratili živo dijete. Hvala vam što ste svima nama, umornim od loših osoba i loših vesti pokazali da ljudi još uvek postoje. Čak i kada sve oko njih gori, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu