Imala sam dvije i po godine, pričala sam sa sestrom skoro i mislim da je lakše što ga ne poznajem – kazala je Aleksandra Bursać na početku.
Pjevačica je dalje dodala:
– Imam njegove slike, kažu da sam ista on, fizički, a mama kaže i da sam tvrdoglava kao on, može da trpi dosta ali kada precrta onda ne postojiš više, takva sam i ja. Visina, naravno ne, ali lice, oči i osmijeh kažu da su isti – dodala je pjevačica.
Aleksandra je dodala da joj otac i danas nedostaje.
– Nedostaje mi tata i dan-danas, mi smo odrasle uz maminog supruga, mi njega volimo, ali nisam imala koga da nazovem ocem i to će uvijek da bude bolna rana. Sahranjen je u Hrvatskoj, ja sam imala skoro tamo, otišla sam kada je djed preminuo. Tada sam otišla prvi put na njegov grob, tada sam smogla snage, njegova želja je bila da bude sahranjen tamo – istakla je Aleksandra za Novu.
Progovorila o periodu kad je živjela u Sigurnoj kući.
– To pamtim kao fenomenalan period, tu se rodilo veliko prijateljstvo između moje mama i naše kume Mirjane, mama je krstila njenog sina Aleksandra i mi smo kao porodica. Taj period je bio fenomenalan, puno dječice i svi smo se družili, bili smo zaštićeni kao beli medvedi. Bili smo par godina tu tada, u Surčinu je to bilo – rekla je nekadašnja učesnica “Zvezda Granda”.
Aleksandra je otkrila šta je uslijedilo potom.
– Dobile smo pomoć, postoji jedna organizacija “Borba protiv nasilja” i naša kuma sadašnja je nama ustupila svoj dio kući i pustila nas je da živimo kod nje par godina, bez ikakve nadoknade. Ona je nama ostavila tu kuću i otišla za Ameriku i mi smo živjeli tu dok se mama nije skućila i onda je kupila kuću. Radila je tri posla i ništa joj nije bio problem, nas dvije smo se same čuvale – istakla je Aleksandra, kojoj je oduvijek bila želja da postane uspješna u muzici.