Minijaturni gradić, ili urbano selo? Kako god ga opisali, Jasenovac je pitomo, lijepo, idilično mjesto. Jasenovčanima, najljepše na svijetu.
Ima sve što skromnom čovjeku treba: i opštinu i ambulantu, i vatrogasni dom i kafić, i školu i vrtić, i katoličku i pravoslavnu crkvu. Ima i poslastičarnicu, restoran, park i komunalno preduzeće, koje, očigledno, dobro radi svoj posao: puno je cvijeća, a nigdje smeća.
Svega, dakle, ima, samo je ljudi sve manje.
Prema popisu 2021. godine, cijela opština je imala 1.610 mještana, a u samom Jasenovcu je živjelo 545 ljudi. Prije 150 godina bilo ih je pet puta više.
– To je zvanična statistika, ali daj bože da nas danas ima 400, koji stvarno živimo ovdje. Mladih je sve manje. Kad odu u Zagreb, u srednju školu, većina se nikad ne vrati – komentarišu penzioneri u bašti poslastičarnice „Mladost“.
Ovi „mladići“ su redovni abonenti „Mladosti“. Ispijanje jutarnje kafe potraje, najčešće, do ručka.
– Život je ovde lijep, miran, bez stresa. Kome je do gradske vreve, sjedne u auto i eto ga za pet minuta u Novskoj ili za sat u Zagrebu. A ni inostranstvo nije daleko – kaže jedan od njih.
I stvarno, inostranstvo nije daleko: od centra Jasenovca do savskog mosta i granice sa Bosnom i Hercegovinom može se prošetati pješice.
Mnogi i prošetaju do rijeke: ne zbog inostranstva, nego zbog ribolova, koji je ovdje omiljena zabava odraslih muškaraca.
U ribu rado ide i Đorđe Linjak (76), zvani Vlado, jedan od tridesetak Srba u Jasenovcu. I danas, kaže, živi u kući u kojoj se rodio 1947.
– Lijepo je ostariti u svom zavičaju, među svojim ljudima. Niko me nije dirao u prošlom ratu, a i što bi, bio sam hrvatski branitelj. Sad sam ratni profiter, imam braniteljsku mirovinu – kaže, napola u šali.
I dodaje da nije pucao. Bio je, veli, kuvar u svojoj ratnoj jedinici, koja je u Trokutu kod Novske branila Jasenovac od Srpske Vojske Krajine.
Priznaje da su mnogi s podozrenjem gledali na njegov izbor. Srbi su ga proglasili izdajicom, Hrvati mu iza leđa pričali da je „ubačeni četnički element“. Ali on je, veli, odlučio da ostane u svom mjestu, sa svojim komšijama.
– Znam da se u ratovima dešava svašta, ali nikako, baš nikako ne mogu shvatiti da komšija puca na komšiju s kojim je odrastao – kaže Vlado.
A šta je bilo sa dobrosusjedskim odnosima u doba NDH, kada je na nekoliko stotina metara od njegove rodne kuće bio zloglasni ustaški logor?
– Strašno je to bilo, znam. Ne pamtim Drugi svjetski rat, rođen sam poslije rata, ali sam u djetinjstvu slušao priče preživjelih logoraša. Mnogo je Jasenovčana ubijeno u tom logoru, ali su samo dvojica ili trojica bila među logorskim čuvarima – kaže Vlado.
Jednom od njih se, kaže, sudilo poslije rata, završio je na dugogodišnjoj robiji.
– Mnogo je ljudi iz Jasenovca bilo u partizanima, to se danas zaboravilo. Ustaše, koje su osnovale i vodile logor dovedeni su sa strane. Ali, eto, i dan danas, bilo gdje u svetu, kad kažeš da si iz Jasenovca, gledaju te poprijeko. Nije lako živjeti s tim – veli Vlado.
Da priča o jasenovačkim partizanima i stradalnicima nije „lovačka“, svjedoči i spomenik „Mrtvi živima oči otvaraju“, na gradskom trgu.
Ovo djelo Stanka Jančića, mnogo je manje poznato od čuvenog Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, podignutog u znak pijeteta prema žrtvama logora.
Ali, i Jančićev spomenik ima svoju priču. Posvećen je „palim Jasenovčanima, žrtvama fašističkog terora i borcima NOR-a kojih je bilo 367.“
I Đorđe Vlado Linjak, ima svoju priču, koju pamti od djetinjstva.
– Moj djeda po majci je, kao i drugi Srbi, bio na spisku za logor. Uveče kasno zakucao mu je na vrata komšija Hrvat i rekao mu mora odmah pobjeći. Dovezao ja zaprežna kola puna stajskog đubra, sakrio mog djeda u đubar i izveo ga iz Jasenovca – priča Vlado.
Ima u Jasenovcu i drugačijih priča. Jedan Hrvat je, ničim izazvan, ubjeđivao novinarku Srpskainfo da je jasenovački logor „mit srpske propagande“.
– Niko ne kaže da je to bio dječji vrtić. Bio je logor. Ali, znate ko je u tom logoru stradao? Stradalo je najviše Hrvata. Da ste čitali prave povjesničare, znali biste to. Ali vas ne zanima istina. Vi ste došli ovamo sa zadatkom, da nas anatemišete – izdeklamovao je ovaj vremešni domoljub, pa demonstrativno napustio kružok.
Njegovi kafanski drugari postiđeno su odmahivali glavom. On je, vele, na svoju ruku, nacionalista, hejter, ne treba ga uzimati za ozbiljno.
Tako kažu, a ipak sa njim piju kafu. I pivu. I razgovaraju od djeci, unucima, ribolovu, i o vranama, koje su „okupirale Jasenovac i otjerale fine domaće ptičice“. Vrane su ovih dana glavna tema u Jasenovcu.
Čudno je slušati priče o „jasenovačkom mitu“ u centru Jasenovca, na trgu Kralja Petra Svačića, koji je, po mišljenju stvarno ozbiljnih hrvatskih istoričara, jedan od vodećih mitova u Hrvata. Jer, nema pouzdanih podataka da je dotični zaista bio kralj i da se prezivao Svačić. Valjda mu je ime bilo Snačić i nikad nije krunisan.
Ali zato o koncentracionom logoru Jasenovac podataka ima na pretek: i istorijskih i povijesnih, uključujući žive priče, još uvijek živih logoraša.
I dok trgom sa imenom izmaštanog kralja, s vremena na vrijeme, prolaze traktori, Đorđe zvani Vlado, rođeni Jasenovčanin, valjda umoran i od ratova i od graktanja vrana, veze priču o svojim putovanjima.
Jedan njegov sin živi u Nišu, drugi u Beču. Ima i brata u Novom Sadu i bratiće u Rumuniji i prijatelje u selu Grebenac kod Bele Crkve, na rubu Deliblatske pješčare. Sve ih redovno pohodi, penzioner je, može mu se.
– U Srbiji me zovu Vlada Gemišt. Eto, oni svi piju špricer, samo ja gemišt, ali nam to ne smeta da se družimo- veli Vlado.
Najviše voli da se druži sa Vlasima iz Grebenca, koji imaju živopisne običaje. I da o pravoslavnom Uskrsu, koji oni slave tri dana i tri noći, jede njihovu pohovanu jagnjetinu.
– Treba proći svijeta, upoznati različite ljude, pa se vratiti kući – kaže sjetno.
A u njegovoj „kući“ već godinama je na vlasti HDZ. Marija Mačković iz ove stranke je načelnica opštine još od 1999. godine. Žena, očigledno, zna s biračima. A zna i s parama.
Jasenovac, jedna od najmanjih opština u Hrvatskoj, spada u “područje posebne državne skrbi”, što će reći da redovno prima novac iz državnog budžeta.
A i Evropa je odriješila kesu. U Jasenovcu je trenutno aktivno čak 10 EU projekata. Brisel, učešćem od 85 odsto, podržava sve: od obnove Vatrogasnog doma, do poljoprivrede i projekta za zapošljavanje žena kroz pomoć starijim sugrađanima. U gradu staraca za gerontodomaćice uvijek ima posla.
Starima pomažu i monahinje Manastira Jasenovac.
Njihov dom je Crkva Rođenja Svetog Jovana Krstitelja, sagrađena 1775. godine, pa razorena na početku Drugog svjetskog rata i to rukama prvih jasenovačkih logoraša. Hram je obnovljen 1984. godine, pa opet oštećen u ratu devedesetih, pa obnovljen 2000. godine. I od tada je manastir.
Monahinje su ljubazne, ali tihe i skromne. Rade, mole se i malo govore. Najmanje o sebi.
– Crkva je otvorena, slobodno uđite – rekla nam je monahinja, kada smo kročili u manastirsku portu. I nestala. Pametnom dosta.
Iako su u svojoj skromnosti gotovo neprimjetne, monahinje uživaju poštovanje Jasenovčana: i malobrojnih Srba pravoslavaca, i Hrvata katolika.
Manastir se nalazi na izlazu iz gradića, na putu koji vodi ka Memorijalnom centru, Kamenom cvijetu i rijeci Savi: lokaciji na kojoj se nalazio zloglasni ustaški logor.
I već tu, na dvjestotinjak koraka od Opštine i Trga Kralja Svačića, idila kopni i nestaje. Nižu se srušene kuće zarasle u korov. I na njima ožiljci rata. A onda i ruševine nestaju. Nema kuća. Nema ljudi. Nema vrana. Samo tišina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu