Danas ljudi ipak odlučuju da žive u raspadnutim kućama na samoj ivici “zone isključenja” iako je to još uvijek nelegalno. Uprkos tome, oko 150 ljudi, od kojih su većina žene, obrađuju svoju naslijeđenu zemlju iako su prešli sedamdesetu ili osamdesetu godinu života.
Marina Kovalenko i njene dvije kćerke, Irina i Olena žive sada ovdje. U njihovom dvorištu život se odvija kao i na bilo kom drugom mjestu: Marina igra fudbal sa svojim kćerkama koje se smiju jer njihov pas pokušava da im se pridruži i juri za loptom, tjerajući isprepadane kokoške.
Međutim, iza ograde, sve je mirno i tiho.
Veliki broj kuća, prodavnica i biblioteka napuštene su i prazne u selu Steščina na sjeveru Ukrajine. Jedino šuma zauzima zemlju jer biljke istražuju pukotine ovih napuštenih sela i u njih se zavlače, piše BBC.
The Chernobyl nuclear disaster of 1986 left a ring of ghost villages as residents fled, fearing radiation poisoning.
But now people are choosing to live in the crumbling houses on the edge of the exclusion zone.https://t.co/iSvKAjjebx
BBC Newsbeat (@BBCNewsbeat) June 11, 2019
Ova porodica zapravo ima nekoliko komšija, ali oni su skoro svi u osmoj ili čak devetoj deceniji života.
Uprkos manjku pogodnosti koje bi život učinile komfornijim, Marina i njene kćerke su se spakovale prije četiri godine i prešle nekoliko stotina kilometara kroz Ukrajinu da bi se naselile ovdje na samo 30 kilometara od černobiljske “zone isključenja”.
Njihovoj kući je očajnički potrebno renoviranje. Podovi trule, a metalni radijatori su napukli – najveći problem na mjestu gdje zimi temperatura može pasti i do 20 stepeni ispod nule.
Osnovno imaju – gas, struju i signal za mobilni telefon, kao i pristup internetu. Problem je voda, jer je jedini izvor zagađeni bunar, tako da vodu moraju da prokuvaju prije korišćenja. Toalet je poljski.
Kuća u dobrom stanju u selu može da košta oko 3.500 dolara, ali tako nešto je i rijetkost. Većina praznih kuća je prodata za manje od nekoliko stotina dolara.
Marina je bila previše siromašna da bi kupila čak i neku od tih kuća kada se vratila. Vlasti su joj, stoga, ponudile da kuću dijele sa još nekim.
Porodica je brinula o jednom starijem čovjeku u poodmakloj fazi demencije, a zauzvrat je imala hranu i prenoćište. Kada je on preminuo prije dvije godine, njih tri su naslijedile kuću.
Irina i Olena pomažu majci u kućnim poslovima, ali i oko bašte i životinja kojih imaju dosta. Obje idu u školu do koje pješače 5 kilometara.
Jedini izvor prihoda ove porodice jeste socijalna pomoć od 183 dolara mjesečno. Dosta im pomaže to što same proizvode hranu – meso i mlijeko dobijaju od životinja, a u bašti uzgajaju povrće.
Opasnost od radijacije danas
Marina kaže da je razmišljala o potencijalnim rizicima života u ovoj oblasti, ali da je njena porodica zapravo pobjegla od mnogo veće opasnosti, rata.
Marina i njene kćerke izbegle su iz Toškivke, velikog industrijskog grada u oblasti Donbas u istočnoj Ukrajini. Četiri godine nakon izbijanja sukoba na istoku države procjene su da je nastradalo oko 10.000, a raseljeno oko dva miliona ljudi. Sukob je počeo 2014. godine.
Zbog toga su i odlučile da dođu ovde.
– Radijacija nas možda ubija, ali to čini postepeno. Makar ne baca bombe na nas. Ako moram da biram između radijacije i bombi, nema mjesta nedoumici – zaključila je ona.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu