Međutim, i prije njegovog odlaska iz rodnog grada, život se postarao da mu zada par teških udaraca, a, koji su mu kasnije lakše pali kroz poznanstvo i brak, iz koga je proizašlo dvoje djece, sin i kćerka.
Tviteraš i taksista iz Čačka, koji se na ovoj mreži potpisuje kao Grof od Kačulica, podijelio je na svom nalogu priču o Dejanu, koji je igrom sudbine, sa suprugom i sinom prije početka rata u Jugoslaviji, otišao da živi u Švedskoj. Događaji koji su prethodili tome, gubitak brata i odnos sa ocem, ali i ljubav i podršku koju je dobio od ženine porodice, pomogli su mu da lakše prođe kroz tragični gubitak, ali i da kasnije svojoj djeci, sinu i kćerci, bude pravi oslonac u životu. Naime, sin mu je danas didžej, a kćerka, iako stomatolog po profesiji, odlučila je da ostavi to i da nastavi očevim stopama, odnosno, da bude vozač kamiona.
Priču vam prenosimo u cjelosti.
Jun 2021. Lijepo vrijeme u Švedskoj, stojim parkiran u blizini Geteborga treći dan, čekam turu. Sviće ponedjeljak, razmičem zavjese u kabini kombija i pogledom tražim plinski rešo i džezvu. Dok kačim zavjesu sa vozačke strane pogledam kroz prozor i vidim nesvakidašnji prizor.
Prema meni ide čupavi čova sa dugom, upola sijedom kosom, posljednji put vidio brijač prije oko 10 dana, buljave plave oči, burence na žilavim nogama, ko dva štapa u šortsu, papučama i treger-majici sa velikim brojem 99 napred, malo izobličenim preko stomaka. U ruci nosi lonče za kafu, pokazuje rukom da otvorim prozor. Odškrinem 1/3. Bez ikakvog uvoda kaže: “Daj šolju, zemo!” “Odma’!”, lice mi se samo razvlači u osmijeh, spuštam staklo do kraja i bunarim ispod sjedišta za papirnim čašama, on prolazi na suvozačko sjedište. Sipa kafu obojici tek tada mi se predstavio. Dejan, iz Zemuna je. Predstavim se i ja, krene uobičajeno šofersko ćaskanje, o vremenu, putevima, tovarima, dobrim i lošim odmorištima.
– Ovdje si na turi?, pitam uobičajeno pitanje.
– Jesam na turi, ali podužoj. Živim ovdje od 1991.
– Odavno si otišao iz Beograda?
– Iz Zemuna!”, gleda me značajno uz osmijeh, pa dodaje; Beograd je od Zemuna odvojen poljančetom koje se zove Novi Beograd.”.
Nasmijah se na opasku. Nisam je čuo do tada; “Dobro – de, iz Zemuna. Znači: trbuhom za kruhom?”
– Nije to, zemo…nego, odakle ti u Švedskoj sa kombijem..- elegantno je promijenio temu, no nije mi promaklo. Prihvatam, pričamo o mojim putešestvijima preko balkanskih granica, ganjanju sa carinama i policijama, dotičem se i politike… Pažljivo me sluša, ubaci po koju opasku, lagano spušta gard.
Sad je na mene red, pitam sa kim je tu, sa kim se druži.
– Ovdje sam došao sa ženom i sinom, tad je mali bio tek devet mjeseci. Žena mi je zubarka, radi protetiku. Ona je “na keca” dobila posao prije nego što smo došli, a ja sam počeo da ga tražim tek kad sam stig'o ovdje.”
– Jel’ ti dugo trebalo?
– Ma, jok, matori, to je bio lakši dio. Teže je bilo naučiti jezik. Poslije mjesec dana sam počeo da radim u jednom rudniku, da vozim kamion, paralelno učio jezik. Za***ancija. Krug šest km, dva utovara i dva istovara po satu, četiri dana radim po 10 sati tri dana kući. I tako 6 godina. Za sve to vrijeme sam, možda, par puta ubacio u rikverc, samo pičiš u krug. Tu sam zaradio prvi kamion.
– Ovog DAF?
– Ma, taj je četvrta-peta generacija od tad. Imam još jednog, novijeg. To ti je Scania za sirotinju – opet se nasmijasmo.
Prošlo vrijeme je jasan znak
Ćutim, ne insistiram, ali i ne moram. Gomilala se ta teškoba, jednom se morala preliti. Bolje prije nego kasnije… Ređao je uspomene na Darka, na teško djetinjstvo bez majke, uz oca veterinara opsjednutog kontrolom koji nije imao prijatelja.
– A Darko je bio umjetnička duša Kad je upisao faks otišao je na more i tamo tri mjeseca crtao portrete turista. Tamo je upoznao Magdalenu iz Kragujevca. To je bio početak kraja. Ta mu se uvukla pod kožu, nije mu dala da diše, uvukla ga u to njeno društvo narkomana i…
Ispustio je još jedan dim i ugasio cigaretu, gnječio je u piksli.
– Našao sam ga u kupatilu. Ovjerio se heroinom. Ono moje go**o od oca nije htio ni na sahranu da dođe, al’ vidiš, zemo – podigao je pogled ka meni, na izboranom licu se pojavio osmijeh -“pobrine se onaj gore da napravi ravnotežu.
Znam ko je “onaj gore”, ali čekam objašnjenje te ravnoteže.
– Sve oko sahrane mi je pomogao Raćo, vlasnik auto-servisa gdje sam radio, a ja sam se već viđao sa njegovom ćerkom. Raću nije smetalo, a tih dana oko sahrane, moja Dana i ja se nismo razdvajali. Čak sam pola godine živeo kod njih. Nisam mogao da idem u stan, naročito ne da se viđam sa ocem. Kad je 89’ počelo da se kuva, moja tašta sazove ‘samit uz bački ručak’ jedne nedjelje i kaže: “Alo, vas dvoje! Probni rad je završen! Sad je na redu vjenčanje.
Savija još jednu, pali, pa nastavlja, sad već ozarenog lica: “Sjećam se kad je Raćo taj dan zagrlio nas dvoje i kaže: ‘E, da mi je neko pričao da ću zeta da nađem u kanalu mog servisa – reko bi mu da je lud!’. Tako ti je to bilo. Da se sve to nije desilo Darku, možda se ne bi toliko zbližio sa Danom, ko zna. Odma’ smo organizovali vjenčanje… Kad mi se sin rodio već je počelo s**nje po Jugi, Danica bez posla, mi ti rešimo da dižemo sidro. Najbolja odluka ikad… Nego, imaš li ti djece?
– Dvoje. Kćerka mi je u Sloveniji, studira, a sin je srednjoškolac.
– E, zemo, ko bratu ti kažem: samo ih pusti! Budi tu za njih da pripomogneš, ali ih pusti da budu šta hoće. Nema meni veće sreće nego kad su mi djeca srećna! A najvažnije…” Podiže kažiprst na gore i gleda me u oči. “…ljubav, zemo! U kuću gdje ima ljubavi doći će i sve ostalo šta treba. Ozbiljno ti pričam! Na svojoj koži sam osjetio i ovo i ono… E, sad moram da idem. Neće DAF sam da ode na utovar.
Pozdravljamo se kao da se znamo godinama. Jedna mladost, tragično ugašena u kavezu od ravnodušnosti i predrasuda stvorila je okolnosti jednoj drugoj mladosti da raširi od ljubavi satkana krila i poleti. To je to, ta ravnoteža… samo život ili “onaj gore”, nije bitno, apisao ie on na kraju svoje priče, koja je mnoge dotakla.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu