Pored toga što je upoznala supuruga, rukometaša, sa kojim je 22 godine zajedno, a 15 u braku, sport ju je naučio da se bori do kraja i da ne odustaje. A ta istrajnost najbolje se ogleda u njenoj borbi za potomstvo koja je trajala dugih deset godina tokom kojih je prošla kroz 8 vantjelesnih oplodnji.
– Saznanje da neću moći na prirodan način da zatrudnim za oboje je bio veliki šok. Tada sam imala 26 godina. Nevjerica, suze, ali i odlučnost da ću se ostvariti kao majka bile su emocije koje su me “vozale”. Krećem u akciju, raspitivanje, traženja klinike i doktora. Otvarala sam u to vrijeme tešku i tabu temu, nisam mogla da ćutim jer sam željela da što prije dođem do rješenja. Međutim, to nije svaki put lako. Često me zbunjivalo, pravilo dodatnu konfuziju u glavi da nisam znala gde da idem i šta da radim. Na samom početku, tokom prvog procesa sam bila toliko uvjerena da ćemo uspjeti da kada vantjelesna oplodnja nije uspjela nisam mogla da prihvatim neuspjeh – iskrena je Tanja.
Borba duga 10 godina
Nakon završetka sportske karijere, Tanja je silno želJela i jedva čekala da postane majka. To se, međutim, nije dešavalo. Krenula je na analize i vrlo brzo je ustanovljeno da prirodnim putem neće moći da zatrudni, tako je krenula njena borba sa steriliteom.
– Nekako u tom periodu stigla je i Maša, maltezer, koja je i dalje sa nama, evo već punih 15 godina, a ljudi su često to njeno prisustvo komentarisali loše rečenicama: “Bolje rodi dijete nego da šetaš kuče…”, “Bolje da brineš o djeci nego o kučićima”, “Šta čekaš, vrijeme ti je”, “Opusti se, doći će”, “Nemoj da misliš”…
A zapravo nisu znali pravi problem i koju muku mučim. Maša je stigla u periodu da mi pomogne, da nekako tu bitku lakše bijem, da mi olakša period koji sledi i borbu koja predstoji, a borba nije kratko trajala. Trajala je punih deset godina.
Godina za godinom je prolazila, a kod mene ništa novo, čudno je to kada uđete u taj vrtlog i više ne znate ni gdje idete, ni šta da radite… Samo želite jedno… Sjećam se tog prvog pokušaja i prosto nisam mogla da povjerujem u neuspjeh. Čak sam i tri puta išla da vadim betu u tri dana, jer to moj mozak nije mogao da prihvati.
Uslijedile su nove analize, pa ponovo čekanje i tako ukrug. Sjeća se kad je prvi put sebi davala hormonske injekcije kako su joj se tresle ruke, a već kod trećeg procesa injekciju je sebi davala kao da pije brufen.
Desila se magija
– Već sam digla ruke od svega, odnosno od obilaženja klinika po Srbiji, doktora, travara i raznih drugih stvari za koje sam čula i pripremala se lagano za odlazak u Prag, da pokušam tamo. Sjećam se da me je drugarica ubijedila da odem na razgovor sa jednom doktorkom, otišla sam, eto, ne znam ni ja zašto, i uglavnom kao da se tada desila magija.
Odlučila je da pokuša još jednom, i bez obzira na to što je jednom nogom već bila u Pragu, nije bila ravnodušna, jer kako kaže, nikad ne možete da budete ravnodušni.
– Istina je da sam bila za nijansu opuštenija nego prethodnih nekoliko procesa, bila sam već iscrpljena od svega i pustila sam da ide kako ide, ja sam već u glavi imala Prag, međutim, taj pokušaj je bio uspješan, od 4 embriona koja su mi vraćena ostao je samo jedan, ali vrijedan, i rodio se Lazar.
Želja za još jednim djetetom
Nakon Lazarevog rođenja Tanjini snovi su se ostvarili, međutim, i dalje je postojala želja za još djece.
– Nakon kratke pauze, ponovo sam se vratila procesima. Doduše za nijansu opuštenija nego na početku, ali nikada nema te ravnodušnosti, ne možete da se opustite skroz, iako sam već imala dijete, ta želja je bila velika, nastavila sam sa procesima i otišla u Prag.
Tamo se desila trudnoća iz prvog pokušaja, međutim, u 12. nedjelji se završila pobačajem. To sam jako teško doživjela i ne zna se kome je bilo gore, da li meni ili Lazaru koje je jedva čekao brata ili sestru. Nakon toga sam pokušala još jednom i onda sam stavila tačku.
Moć treninga
Tanjina borba je trajala 10 godina, prošla je kroz 8 procesa, mnogo analiza, klinika, doktora i hormona. A na cijelom tom putu ono što joj je pomoglo da koliko toliko izdrži bio trening.
– Ta fizička aktivnost me je vraćala u život i mnogo mi je pomogla na cijelom tom putu, pogotovo kada ste u procesu sa hormonskim terapijama i tu tijelo jako reaguje čas ste sa raspoloženjem gore čas dolje. I generalno poslije samih tih procesa, način na koji možete što prije da se izvučete iz tih kriza je trening. Trening može da bude i neka šetnja, meni je trčanje dosta pomoglo, vratila sam se rukometu u nekim periodima i to je ono što je bio moj lijek za dušu.
Tada se nije toliko pričalo o treningu i njegovom značaju. Ja sam radila po osjećaju i kao bivši sportista koji je izlaz iz krize na terenu tražio u pojačanom treningu i prebacivanju fokusa na tijelo. Sada imamo mnogo vise informacija na temu treninga, kako utiče na hormone i koliko je zapravo koristan za psihičko i fizičko zdravlje. Voljela bih da žene malo više misle o tome. Mnoge se u ovoj borbi za potomstvo izgube, zapostave sebe, a ne shvataju koliko je važno da u sebi probude taj dobar osjećaj i oslobađanje tih dobrih hormona i koliko je važno da pomjere fokus sa te situacije makar na sat vremena svaki dan. Jer,ne možeš da ne misliš, jednostavno ne možeš.
Tanja sada kao fitnes trener pomaže ženama da se dobro osjećaju u svojoj koži, jer kao osoba koja je prošla sve ovo i kao majka shvata koliko je to važno.
– Jer kad je mama dobro,svi su dobro! S druge strane dajem dobar primjer svom djetetu koje gleda šta radim, šta jedem, jer djeca vas ne slušaju oni gledaju. Lazar sada ima 10 godina i pogodite, igra rukomet i to vrlo strastveno. Golman je kao i tata.
Ovu priču sam ispričala u dahu i iz dubine duše, želeći da pružim podršku ženama koje su u ovoj situaciji, a ima ih mnogo. Moja poruka za njih je da se bave sobom i fizički se aktiviraju, da se bore, da ne odustaju, jer u ovoj borbi pobjednici su samo oni koji nisu odustali, piše ŽenaBlic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu