Ali, ako je Putin očekivao brz i lak blickrig sa malo ukrajinskog ili međunarodnog otpora kao prilikom invazije na Krim osam godina ranije – doživio je razočarenje. Rat je rezultirao nezapamćenim sankcijama za Moskvu, podnošenjem zahteva za članstvo u NATO Švedske i Finske i porastom cijena goriva i hrane u zemljama hiljadama kilometara od zone sukoba.
Sada, nakon 100 dana rata, ruska ofanziva u Ukrajini počinje da izgleda koherentnije, ali i dalje nema jasnog pobjednika na vidiku. Ruske snage su obezbijedile kopneni most između Krima i regiona Donbas, koji će Ukrajincima biti teško da oslobode — ali isto tako teško i Rusima da pacifikuju. I poslije poraza oko Kijeva i sjevernih gradova, Kremlj se otvoreno obavezao na osvajanje čitavog Donbasa, gdje tvrdi da etnički Rusi moraju biti “zaštićeni od nacista”.
Ukrajinske oružane snage su sprovele izuzetno uspješnu dinamičnu odbranu u prva tri mjeseca sukoba, ne držeći statične linije, već gađajući ruske snage na tačkama najveće ranjivosti i napadajući ih kada i gdje je to zaista bilo važno, poput aerodroma Gostomel u blizini Kijeva, oko grada Nikolajev koji je kapija za Odesu, ili preko ruskih komunikacionih linija sjeverno od Harkova.
Putinova taktika “parnog valjka”
Dokumentovani gubici opreme na obje strane ne pokazuju stvarne razmjere, ali ipak pričaju dramatičnu priču. Gubici ruske opreme sada premašuju 4.000 komada, uključujući preko 700 tenkova i 400 oklopnih borbenih vozila. Potvrđeni gubici Ukrajine su trenutno manji od 1.100, uključujući manje od 180 tenkova i oko 82 oklopna borbena vozila.
Gubici ruskog ljudstva do danas se procjenjuju na najmanje 15.000 mrtvih, a po nekim podacima broj ranjenih se kreće između 45.000 i 60.000. To je više od trećine prvobitne sile koju je Rusija poslala na front.
Ukrajinski gubici posljednjih nedjelja rastu brže i sada se generalno vjeruje da su na oko 60 odsto ruskih. Po svim dostupnim pokazateljima, jasno je da je Ukrajina do sada dobijala bitku protiv deset puta većeg suseda. Međutim, u protekloj nedjelji Kijev je ublažio ton trijumfalnog prkosa. Ukrajinske snage se sada u Donbasu suočavaju sa ruskom taktikom “parnog valjka” koja podrazumeva maksimalni pritisak na ukrajinske gradove.
Pod isključivom komandom generala Aleksandra Dvornikova, Rusi su naučili da koncentrišu svoje snage u mnogo manjim geografskim oblastima kako bi stvorili ogromnu vatrenu moć i formacije oklopnih trupa širom Luganska, manje od dvije oblasti Donjecka.
Pošto su prije nekoliko nedjelja opkolile grad Sjeverodonjeck sa tri strane, čini se da su ruske snage sada veoma blizu zatvaranja obruča na četvrtoj, gdje su Ukrajinci pokušavali da zadrže liniju snabdijevanja široku oko 15 kilometara. Čini se da su ruske snage takođe blizu prelaska rijeke Sjeverski Donjec kako bi se povezali sa trupama koje se polako kreću sjeverno od Popasne i južno od Limana. Ako se ove jedinice udruže iza ukrajinskih brigada, mogle bi da ih zarobe uz rijeku, u zamci između sebe i, kako se nadaju, ruskih snaga koje napreduju zapadno od Sjeverodonjecka.
Kritičan trenutak
Ukrajinski generali se suočavaju sa izborom od kojeg svi komandanti strepe. Ako nastave borbu u Sjeverodonjecku, što takođe znači da moraju da drže otvorenim džep oko svoje četiri brigade zapadno od rijeke, rizikuju da ih sve izgube. Ako se, pak, povuku na zapad do odbrambenih linija na brdima oko Kramatorska i Slovjanska, to znači da odustaju od svog posljednjeg uporišta u Lugansku.
Rusija bi mogla da osvoji Lugansk, ali neće osvojiti Donbas sve dok ne zauzme i veću oblast Donjeck. Sjeverodonjeck je možda posljednji grad koji Ukrajinaci drže u Lugansku, ali Kramatorsk i Slovjansk su strateški važniji za osvajanje čitave istočne regije.
Dakle, povlačenje iz Sjeverodonjecka je težak izbor, ali bi mogao da ide u korist Ukrajine ako ruske snage okupiraju Lugansk, a zatim budu potisnute ispred Kramatorska i Slovjanska.
Putinu je potreban brz vojni rezultat i on je svjestan koliko i svi ostali da će i broj vojnika i oružja polako preći u korist ukrajinskih snaga ako se rat oduži. Sa vojskom koju je obučio NATO i kadrom rezervista prekaljenih u borbi, Ukrajinci će uskoro imati oko 400.000 vojnika spremnih za teren, uz podršku još 600.000 njih koji bi se nakon obuke integrisali sa snagama Teritorijalne odbrane.
Američki predsjednik Džo Bajden je obećao da će uložiti 40 milijardi dolara u ukrajinske ratne napore i Kijevu poslati dugo priželjkivane raketne sisteme dugog dometa, a očekuje se da će zalihe oružja nastaviti da pristižu i iz drugih zapadnih zemalja.
Osim ako ne proglasi opštu mobilizaciju, Putin može da računa na mirnodopsku armiju od 280.000 vojnika. Takođe, Moskva se sve više oslanja na svoje starije zalihe opreme, dok pretražuje svijet u potrazi za komponentama od kojih se pravi oružje, jer njene fabrike trpe posljedice međunarodnih sankcija. Prema sadašnjim trendovima, ruske snage će do jeseni biti nadjačane i nadbrojane. A nove jedinice ruskih regruta neće se pojaviti na bojnom polju sve dok ne prođu dva mjeseca osnovne obuke i pet do šest mjeseci specijalističke.
Ako Ukrajinci uspiju da spriječe Putina da ostvari brzu pobjedu — vjerovatno praćenu mirovnom ponudom i pritiskom na saveznike Kijeva — ili trenutni uspjeh Rusije nekako uspore do jeseni, onda će postojati šanse da rat preokrenu u svoju korist. Kijev odlučno govori o povratku teritorije koja je okupirana od februara, a možda čak i nešto od one koja je okupirana 2014.
Takve nade, međutim, zavise od sposobnosti ukrajinskih snaga da sprovedu seriju strateških ofanziva na jesen. Ali uspješne odbrambene operacije ne evoluiraju prirodno u glavne ofanzivne strategije bez velike reorganizacije.
Napad je teži od odbrane
Da bi krenule u stratešku ofanzivu, ukrajinske snage bi morale da izgrade svoju artiljeriju kako bi nadmašile artiljeriju svog neprijatelja. Ukrajincima je potrebno daleko više zapadnih višecijevnih raketnih sistema (MLRS) sa dometom od oko 300 kilometara, što je tehnologija ključna za moderne kopnene ofanzive.
Morali bi da restrukturišu svoje borbene formacije i daju veći prioritet oklopnim jedinicama, ako i da zadrže svoj snažan sistem komandovanja i kontrole, mijenjajući način razmišljanja o vojnoj komandi sa “nacionalne odbrane” na “strateški napad”.
Iznad svega, ofanzivne kopnene operacije su izuzetno teške bez nadmoći u vazduhu. Ukrajinski kopneni sistemi protivvazdušne odbrane i njene preživjele vazduhoplovne snage su se izuzetno dobro snašle u borbi sa vazdušno nadmoćijim Rusima. Ali, uskratiti kontrolu vazdušnog prostora neprijatelju i uspostaviti je za sebe, dva su različita zadatka.
Ukrajincima bi bilo potrebno mnogo više raketa, aviona i pilota ako žele da uspostave vazdušnu superiornost na jugu i istoku svoje zemlje sa toliko ruskih vazdušnih baza i mobilnih raketa nalazi blizu granice. Kako sada stvari stoje, upravo bi to mogla biti Ahilova peta ukrajinskih ambicija da povrate teritoriju u Donbasu, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu