Brutalno je likvidirano 16 Srba iz Gornjih i dva iz Srednjih Grahovljana, koji koji nisu htjeli da napuste kuće u egzodusu srpskog stanovništva sa šireg područja pakračke opštine, nadajući se da im niko neće nauditi jer nikome nisu nanijeli zlo.
Riječ je uglavnom o starijem stanovništvu.
Iz “Veritasa” podsjećaju da su “zenge”, uz psovke i kundačenje, sprovele mještane do šume nedaleko od sela gdje su ih razapinjali i zakivali ekserima kroz ruke i noge na debla drveća, a na kraju ih likvidirali iz vatrenog oružja.
Sve je to skriven iza jednog stabla, posmatrao trinaestogodišnji dječak Slobodan Vidić, koji od straha nije mogao ni da bježi, ni da govori.
Opazivši dječaka očevica zločina, ubice su se prepirale šta uraditi sa njim, likvidirati i njega ili ga povesti sa sobom. Prevladalo je ovo drugo, pa su ga odveli u kasarnu u Slavonskoj Požegi.
Iz ove kasarne ga je nakon nekoliko mjeseci izbavio policajac iz Pakraca Ivo Pedić, čija je supruga bila bliska rođaka malog Slobodana, i odveo ga u svoje rodno selo Jakšić.
Pošto su komšije prijetile Ivi da će mu baciti bombu u kuću zbog toga što čuva “četničko derište”, Slobodana su nakon pola godine ponovo vratili u požešku kasarnu, gdje ga je tokom 1993. godine pronašao pripadnik civilne policije Unprofora Kanađanin kapetan D.B. Nikolson.
Kanađanin je preveo dječaka na srpsku stranu i tada mu je on ispričao kako su likvidirani njegovi mještani.
Nikolson i Slobodan su obišli mjesto zločina, gdje su na deblima stabala našli zabijene eksere i tragove metaka, ali su tijela nestala.
Uvjerivši se da Slobodan govori istinu, Nikolson je narednih nekoliko mjeseci intenzivno tragao sa posmrtnim ostacima grahovljanskih Srba. Jedan trag je vodio u šumu u kojoj su likvidirani, a drugi ka ribnjacima u Marinom selu kod Pakračke Poljane, gdje je bio jedan od najzloglasnijih logora smrti u ratu devedesetih.
Zbog opstrukcije i prijetnji sa hrvatske strane, mjesto ukopa ipak nije pronašao.
Iz “Veritasa” navode da je kapetan Nikolson naprasno morao napustiti Unprofor i vratiti se u Kanadu, odakle je uskoro Srbima u Okučane poslao mnogo dokaznog materijala u vezi sa zločinom u Gornjim Grahovljanima, uz napomenu da je isti materijal predao i svojoj komandi.
Bez obzira na sve to, zemni ostaci grahovljanskih Srba do danas nisu pronađeni.
Slobodan je 1994. godine poginuo na bihaćkom ratištu, pa je tako nestao i jedini svjedok zločina u Gornjim Grahovljanima, za koji do danas niko nije odgovarao, ni pred domaćim, ni pred međunarodnim sudovima.
Po zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. godine, u Gornjim Grahovljanima živjelo je 136, u Donjim 188, a u Srednjim 43 žitelja.
Po zadnjem popisu iz 2011. godine u Gornjim Grahovljanima bilo je osmoro, u Donjim 33 ljudi, a u Srednjim više nije bilo nikoga, navodi “Veritas”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu