Okrenu se i odu, ostavljajući bolesnog roditelja da brine sam o sebi i da se pita gdje je pogriješio u vaspitanju.
– Sinovima sam dala sve, a kad sam se razboljela nisu došli u posjetu. Napisala sam im da mi ne dođu ni na sahranu.
Nikada nisam tražila mnogo od života. Moj svijet su bila moji sinovi. Od dana kada su se rodili, disala sam samo za njih. Sve što sam imala, sve što sam bila – njima sam davala. Bila sam majka – onako kako sam vjerovala da treba da budem. Nije mi bilo teško da radim po dva posla, da preskačem svoje obroke kako bi oni imali sve što požele. Nisu znali za skupe stvari, ali su znali za toplu supu, oprane košulje, zagrljaj kad je teško.
Njihov otac nas je rano napustio, pa sam sama nosila taj teret. Nikad im nisam ružno riječ rekla o njemu. Vjerovala sam da će im život vratiti ako ih učim da budu pošteni i dobri ljudi. I jeste – život je njima vratio. Završili su škole, otišli u inostranstvo, stali na noge. Uspešni, zaposleni, svoji ljudi. I ponosna sam bila, i te kako. Samo, nekako sam s vremenom ostala sama.
U početku su se javljali često. Video-pozivi, poruke, slali slike unuka. Onda sve rjeđe. Za praznike bih sjedila pored telefona, gledala u ekran kao da ću ih dozvati mislima. Ponekad bi stigla poruka: „Zaboravio sam, izvini mama.“ Onda ni to.
“Živjela sam za moje sinove”
A ja sam i dalje živela za njih. Čistila kuću kao da će sutra doći. Kuvane sarme, kolači – sve što su voljeli kad su bili mali. Nikad nisam prestala da ih čekam. Godinama.
A onda, jednog dana, pozlilo mi je. Sama sam pozvala Hitnu pomoć. Niko da me odveze, niko da me dočeka. Doktori su me smjestili u bolnicu. Ležala sam tamo, okružena ljudima koje ne poznajem, gledajući u plafon, pokušavajući da shvatim gdje sam pogrešila.
Tri nedjelje sam provela u bolnici. Nijednom nisu došli. Nijednom nisu pozvali. Samo je stigao poziv od jednog advokata – moji sinovi žele da prodaju kuću. Moju kuću. Dom u kom su odrasli, gdje su im prvi zubi ispali, gdje su učili da voze bicikl, gdje su mi kao dečaci šaputali tajne.
Rekli su da im treba novac da kupe veću kuću „tamo“, jer porodica raste. Nisu ni pitali kako sam. Nisu rekli: „Mama, treba li ti nešto?“ Samo su tražili papire.
“Samo su tražili papire da prodaju kuću”
Tad sam prvi put u životu osjetila da sam istinski sama. I bilo je bolno, ne zato što nisam imala nikog, već zato što sam cijeli život vjerovala da imam njih.
Te noći, u bolničkoj sobi, uz slab noćni zvuk aparata i tišinu između zidova, uzela sam papir i olovku. Napisala sam pismo. Jednostavno, kratko.
– Draga djeco, ako ikada budete željeli da dođete – nemojte. Na moju sahranu nemojte dolaziti. Sahranite me tamo gde se nećete osjećati krivima. Ne zato što vas mrzim, jer ne umijem da mrzim vas. Nego zato što ne želim da više ikada stojim pred vama i budem vam nevidljiva.
To pismo je ostalo kod advokata. Ne znam da li će ga ikada pročitati. I nije ni važno. Važno je da sam konačno shvatila: ne treba se žrtvovati do kraja ako ti se ljubav ne vraća. Važno je naučiti voljeti sebe, makar i posljednjih dana.
Živjela sam za njih. Sad živim da sebi oprostim što sam zaboravila na sebe, piše Stil.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu