Za neke, nažalost, ovo je bio jedini način da pristojno zaradi, usljed čega su tokom boravka u inostranstvu, prolazili kroz pravu patnju i bol.
Iseljeničko pismo s početka prošlog vijeka koje je svojoj supruzi napisao Stanko Bartolić iz Male Soline u Hrvatskoj, otkriva svu patnju koji su proživljavali oni koji su “trbuhom za kruhom” masovno odlazili na privremeni rad u Ameriku.
Nažalost, privremeni rad često je postao trajni, ali iz pisma koje je objavljeno prvog novembra 1900. u jednom hrvatskom listu iz tog doba, najbolje se vidi sa kakvim su se sve iskušenjima i mukama susretali prvi iseljenici sa ovih prostota.
Pod naslovom “Ljudi ne idite u Ameriku!”, Stanko je zapisao sljedeće misli:
– Hvaljen Isus i Marija! Stelton, Nord Amerika, dana 2. oktobra 1900.
Draga moja ženo! Da ti znaš kako ja ovdje služim, ti bi sve kod kuće prodala, prodala pa bi me kući odpremila – ako za me mariš. Ja ovdje ne znam kad ću glavu izgubiti. Kad god idem u fabriku, onda moj atres ostavim, da oni koji ostanu živi budu znali mojoj sirotinji pisati. Samo ja uvijek kunem onaj minut i onaj čas, kad sam u Ameriku pošao, gdje ja tužan svoju krv pijem. Bolje je kod kuće travu pasti, nego ići u Ameriku. Amerika je prokleta zemlja i silno će naše ljude požderati. Naš je brat Janko Kaurić iz Vel. Soline poginuo vozeći zemlju u vagon tačkama, pa je pao na nasipu i u njemu je nešto puklo i bolovao mjesec dana, onda je umro. Svi smo mu išli na sprovod. Tako naši ljudi ginu svaki dan po jedan – opisao je on težak život iseljenika s početka vijeka.
“Šaljem ti da otplatiš dug i za drva”
U nastavku se svojoj supruzi požalio da je zbog rada u fabrici željeza potpuno propao:
– Draga ženo, da me vidiš sada, kako sam mršav, a brkovi izgorjeli od ognja gdje se gvožđe tali! Bila me i ruka zaboljela pa nisam mjesec dana mogao raditi, već sam mislio da ću bez ruke ostati, ali mili Bog dao pa je sada opet dobro i mogu raditi. Ja mislim da i ti na me misliš i Bogu se pomoliš za moje zdravlje. Ja sam vas troje ostavio kao troje pilića i otišao od kuće, da se nisam nikad ogledao od muke do Zagreba. Kad sam pošao iz Zagreba pa do Beča, nisam vidio ni neba ni zemlje od teškog plača – i još bolje, kad sam izašao u Prajsku. Tužno li je srce moje na sve vijekove! Šaljem ti za odjeću djeci i tebi, onda za drva i da 30 forinti otplatiš duga. Ako se djelo ne zatvori i Bog dragi dade života i zdravlje, opet ću poslati novaca za dug isplatiti, a onda, ako Bog da, doma i nikad više pomisliti na Ameriku! – zaključio je svoje pismo Stanko iz Male Soline, piše portal “Dijaspora.hr”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu