Naime, prema tradicionalnom roditeljstvu, sva pažnja i fokus usmjereni su na djecu, dok se svjesno roditeljstvo bavi roditeljem.
– Djeca mnogo upijaju od svojih roditelja, od šablona ponašanja, međuljudskih odnosa, kako reaguju u situacijama, posmatraju svijet. Sve to prenose dalje kako odrastaju – kaže Jelena, globalna direktorka Fondacije Novak Đoković, koja pomaže roditeljima da posmatraju svoju djecu sa pozicije cjelovitosti i da im budu podrška.
Sada je Jelena u tom duhu na Instagramu zamolila sve svoje pratioce da pročitaju jednu priču.
U pitanju je tekst koji je objavio portal Detinjarije i koji prenosimo u cjelosti, a tiče se kažnjavanja djece.
– Kada sam bila mala, majka me je uvijek kažnjavala za bilo kakve greške. Bilo da sam prosula brašno, razbila tanjir, uprljala haljinu, zbog svega bih nadrljala. A bila sam jedno od one djece kojima se to neprestano dešavalo bez ikakve loše namjere.
Jednom je moja majka bila poslata da bivšoj koleginici, koja je odavno u penziji, u ime svog preduzeća čestita godišnjicu. Pošto nije imala kome da me ostavi, morala sam da idem sa majkom.
Baka je imala oko 75 godina, a na polici je imala divan porcelanski servis sa malim cvjetovima biljke dan i noć. Za goste, naravno. Domaćica je odlučila da nam posluži čaj i, dok sam se vrtila okolo, pokušavajući da pomognem, razbila sam jednu od ovih šoljica.
Majka me je ošamarila i počela da viče. Plačem, plašim se još jednog udarca, usta mi drhte. Onda me baka uhvati za rame, odvede od majke i reče joj:
– Prestanite da vičete na dijete. Šta je tako strašno? A da ste vi razbili šolju, da li bih i ja morala da vičem na vas?
Mamu je bilo sramota i nije rekla ništa. Starica je nastavila:
– Oslikan komad porcelana nije vrijedan ni dječijih suza ni vaših živaca. Gledajte to ovako, servis je bio za šest ljudi, a sada je za pet. Da, više od troje mi neće odjednom doći u životu. A čak i ako dođu, pa šta, zar ne mogu da piju iz običnih šoljica?
Zatim je izvadila novu šoljicu i sipala čaj kao da se ništa nije dogodilo.
A kad smo polazili kući, baka je tanjirić koji je ostao bez para umotala u novine i pružila mi ga.
Danas se više ne sjećam njenog imena, ali ovu lekciju smo upamtile i ja i moja majka do kraja života. Mada mi ona, naravno, to nikad nije priznala.
Ona više nije živa, a tanjirić je u mom stanu. Kad su mi djeca nevaljala, oči mi padnu na cvjetove biljke dan i noć, i više nemam želju da vičem ili da ih udarim.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu