Žrtvim prijatelj oprostio se od svog prijatelja dirljivim pismom, piše Telegraf.
Znam, brate, trebao sam sačekati četrdeset dana, red je. Ali, oprostićeš mi – nisu, na kraju krajeva, ni dušmani i krvnici čekali da dobiješ djecu, proživiš, osjetiš, proputuješ. Sve ono što čestitom momku sleduje, a kada bi te opisivali jednom riječi, baš bi tu odabrali – čestitost.
Prećutao bih, sjedio u tišini sa majkom ti i bratom, u nevjerici da više nikada nećeš ući u onaj Fuoko, nasmijan i vedar, da u mračnu i zadimljenu prostoriju uneseš svjetlost i vedrinu. Da tvoj osmjeh izazove naš. Da nas razbudiš, probudiš i pomjeriš. Da nas ubjediš, onako kako sam ti znaš da je svijet lijep, baš kao što si ti bio, tvrde djevojke iz kraja, a da pritom ne kažeš ni riječ. Ali, ne mogu ti ostati dužan. Ne tebi.
Tog 28. oktobra, oko 11 ujutru, nisu, kako su to krvopije i lešinari izvijestili, ubijeni neki inicijali. Nije stradao mladić. Stradao si ti, brate. I to nije vijest – to je tuga. Tvoj život je bio vijest, u ovom sveopštem sivilu.
Nisi ti zaslužio da budeš stubac u redovima crne hronike, ni fotografija u dnu strane – i neću im to dozvoliti, ni sada, ni nikada. Tog 28. oktobra, ujutru, svijet je postao siromašnije mjesto.
Mnogo. Siromašnije za jedno iskreno šarenilo, na dvije noge, koje je razbijalo taj prokleti mrak. Mrak, koji nije bio vrijedan ni ta da priđe, a koji ti je na kraju došao glave. Ne staje moj, naš Stefan u vijest, izvještaj, reportažu. Neće nikada ni stati. Prevelik je bio za sve one koji dan o njemu pokušavaju da govore.
I nije stradao ni huligan, ni problematičan momak, ni ološ. Stradao je, zapravo ukraden nam je, otet, onaj koji nam je bio prekopotreban. Nama, ovakvima, prosječnima, malim, niskim, nikakvim. Ispravan, drugačiji, svoj. Vedar, uvijek na raspolaganju, uvijek spreman da zaštiti slabije i obuzda jače. Uvijek tu za prijatelje, nikad kvaran, nikad sklon prevari. Jedan od onih sa kojim si uvijek znao na čemu si – a to „na čemu si“, uvijek je bilo na našu korist, a na tvoju štetu. I nikada se nisi bunio zbog toga.
Ne, nije bio ni huligan, ni problematičan momak, ni ološ – bio je ono što je najteže bilo biti u današnje surovo vrijeme. Čovjek. Sa baš velikim i baš podebljanim Č. Na čast porodici, majci, bratu, nama prijateljima, kraju.
I, ne brini, brate, što te razni ološi iz raznih redakcija danas spominju ovako ili onako. Oprosti im, to im je posao. Najprljaviji kerovi vazda su lajali na najčistije. Kompleks se to zove i to njih vodi. Tebe su, brate, vodili kodeksi. Druga priča.
Bio si nam za života putokaz, siguran sam da ćeš to ostati i poslije. Stefane, brate, znamo i ti i ja: farbe su jeftine, a životi skupi.
Ponestaje nam zidova za braću. Jedna se slika ne osuši, a slikamo drugu. Gledao bih te, sa uživanjem, kako muvaš djevojke, uz taj šarmantni osmjeh svaki dan i kako ćaskamo. Ali, neću, nikad više.
Umjesto toga, posmatraću te na nekoj fasadi. J*biga.
Ko god te bude slikao, biće mu teško da nacrta osmjeh – bogata, čestita duša poput tvoje, teško se prenosi na zid. Neka tvoj lik bude ne samo podsjetnik i uspomena, nego i opomena – neka to bude posljednji mural koji ćemo slikati.
Toliko ti dugujemo, svi. Odmaraj mi, brate i ne obaziri se na zle i niske jezike koji pričaju svašta. Siguran sam da se i tamo gore smiješ. Pazi na nas od tamo, kao što si pazio i dok si bio ovdje. Besmrtnima i onako nije mjesto među smrtnicima”.
(Telegraf)
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.