Kako je istakla, ona je u potpunosti razumjela svoju majku, te je progovorila o periodu kada je brinula o njima i njihovom gubitku.
– Razumjela sam njen život, kada bi ga preslikali na filmsko platno, dobila bi Oskara u Americi koliko je njen život bio težak…Kada su se razboljeli, ja sam ih liječila, to je bila moja obaveza i dužnost i tražila sam da se nađe lijek i da im produžim život, na kraju nisam uspjela. Jeste, to je moj najbolniji gubitak. Taman kada su trebali da žive, kad sam ja uspjela i kada su došli kod mene da uživaju i da žive onako kako su zaslužili, jer su se cijeli život mučili, pogotovo mama. Cijeli život mi to tražimo, a tražimo uzalud. Na primjer, sjednemo svi da jedemo, nikada u životu, da li ručak ili večera, ono ranije kada smo svi sjedili kod kuće, nikada moj otac nije uzeo parče bilo čega, a da prvo mamu ne nahrani ili stavi zalogaj bilo čega. Posvađaju se i ono pršti u sobi njihovoj, vidim tajac, ja dođem, on ljušti jabuku i jede je, toga više nema – rekla je ona.
Takođe je otkrila da li postoji nešto što joj je posebno nedostajalo u djetinjstvu.
– Nije mi ništa nedostajalo, to je za mene bio normalan život, ja za bolje nisam znala. Družila sam se sa mojom generacijom, to je jako velika varošica, igrala sam folklor i rukomet. Poslije operacije slijepog crijeva, imala sam jako velike komplikacije, jedva sam preživjela, čak su mi i na živo sjekli. Zaboravili su, da li makaze ili nešto drugo u stomaku, za dlaku sam se izvukla. Nismo imali auto, mene je tata vozio do bolnice sa konjskim kolima, da stigneš do bolnice treba ti četiri sata…Bila sam jako nemirna, ali sam bila srećna – rekla je Zorica za Grand.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu