A kako žive građani i kakvo smo društvo izgradili za skoro tri decenije mira?
Odgovor na ova pitanja ponudili su sagovornici Srpskainfo, koji su, svako u svojoj oblasti, nastojali da doprinesu napretku društva u postdejtonskoj BiH.
Milanka Babić Kovačević, novinarka iz Gacka, poznata je kao borac protiv korupcije i jedna je od prvih koji su javno progovorili o enormnoj zagađenosti vazduha i o kršenju ljudskih prava ljudi u malim sredinama, dakleo od Banjaluke i Sarajeva.
Milanka se prije više od 20 godina, zbog porodičnih razloga, iz Srbije preselila u Gacko, a i prije preseljenja je, kaže, pratila političku situaciju u postdejtonskoj Republici Srpskoj i BiH.
Danas kaže da smo propustili skoro sve prilike da izgradimo pošteno, pristojno i normalno društvo.
– Imali smo velika očekivanja, a nazadovali smo u svim aspektima, pa i u obrazovnom, ekonomskom i demografskom smislu. Mi smo ostarjelo društvo, mozgovi su otišli, i tako bez mozga bauljamo kroz život. Pravimo se da nam nije nam ništa, da imamo para, tržni centri su puni, konzumerizam je u modi, a u stvari nemamo pojma kud idemo i koje vrijednosti treba da slijedimo – kaže Milanka Babić Kovačević.
Vrijednosti koje nam nameću kvazielite, dodaje ona, samo nas još dublje ukopavaju.
– Ne znam da li oni to namjerno rade, ali sam sigurna da im to odgovara. Za razliku od ogromne većine građana, povlašteni žive neki svoj “slatki život”, kakav nigdje drugdje ne bi mogli imati – kaže sagovornica Srpskainfo.
U posljednje 3 decenije, tvrdi Milanka Babić Kovačvević, iskvarili su se i obični ljudi i sada živimo u većinski iskvarenom društvu.
– Mi smo pristali da nam ne rade institucije, da imamo vladara ili gazdu, kojeg se sve pita, pristali smo da zakoni za jedne važe, a za druge ne, potpuno smo normalizovali “snalaženje” u smislu grabljenja javnih resursa i javnog novca i ja ne vidim svjetlo na kraju tunela – dodaje Milanka Babić Kovačević.
Uz sve to, na odgovornim mjestima su ljudi koji javno vrijeđaju neistomišljenike i sve koji dovedu u pitanje njihov narativ.
– Doživljavam transfer blama kad čujem izjave ljudi koji su ovdje važni. Sve u svemu, ovdje je postalo uvredljivo živjeti za jedno normalno, misleće biće – zaključuje ova novinarka.
Naši sagovornici podsjećaju da se krajem devedesetih, u prvim poslijeratnim godinama, objektivno, živjelo mnogo teže nego danas, ali da su ljudi ipak bili puni optimizma, koji danas ne postoji.
Socijalni psiholog Srđan Puhalo kaže da su nakon rata svi optimisti, jer znaju da ništa ne može biti gore od strahota.
– Vjerovali smo da ćemo postati demokratsko društvo, izlaznost na izborima je poslije rata bila ogromna, vjerovali smo i da će privatizacija biti poštena, a zdravstvo i školstvo socijalistički. Vrijeme nas je demantovalo, pa je i optimizam iskopnio – kaže Puhalo.
Dodaje da političke elite, kao ni novokomponovane bogataše, nikad nisu interesovali “mali ljudi” i njihovi problemi: jedni su se bavili velikom politikom i sticanjem moći, a drugi iskorištavanjem radne snage.
– Ni znanje nije bilo na cijeni, jer su se diplome kupovale na svakom ćošku. Sve je postalo roba. Obećavali su nam EU, a sada ni to ne obećavaju. Onda su “mali ljudi” odlučili da promijene pravila igre i umjesto da mole, čekaju ili da se bore, odlučili su da napuste BiH i sreću potraže negdje drugdje – kaže Puhalo.
Rezultat svega toga je, očekivano, demografski slom, nedostatak radne snage, podijeljeno društvo, a optimizam je zamijenila apatija, nezainteresovanost i otaljavanje života.
– Mada sad očekujemo da se iznenada pojavi neka neočekivana sila, koja će riješiti naše probleme, jer nada posljednja umire. U stvarnosti cijela BiH sve više liči na Grahovo, Glamoč ili Kalinovik – zaključuje Puhalo.
Politikologinja Radmila Žigić, osnivačica Fondacije “Lara” Bijeljina i jedna od najagilnijih aktivistkinja u BiH, kaže da se danas, kada su u pitanju materijalni uslovi, u BiH živi bolje nego prije 20 ili 30 godina. Ipak, to ne donosi istinsko blagostanje.
– Više toga nam je danas dostupno, tehnologije koje su nam bile nepoznate su takođe dostupne i u tom smislu smo povezani sa svijetom. Ali, sve to je samo privid. Suštinski, živimo sve lošije, jer smo nesigurni i živimo u nestabilnom društvu – kaže Žigićeva.
Svi mi, dodaje ona, uplaćujemo penziono, a ne znamo da li ćemo sutra, kad ostarimo, uopšte imati penziju, a tako je i sa mnogim drugim proklamovanim pravima.
– Što je najstrašnije, čak i ljudi koji su u poziciji moći, koji su dio vladajuće strukture i koji donose odluke, ako privatno razgovarate s njima, reći će vam da ne znaju šta će sutra biti. I oni su svjesni da upravljaju društvom za koje ne znaju kuda ide – kaže Radmila Žigić.
Opšti trend nesigurnosti, proteže se i na druge oblasti.
– Danas nam je možda dobro, ali već sutra može naići bujica koja će odnijeti put kojim prolazimo svakog dana, koja će odnijeti kuće u kojima živimo, a vlast, bilo da se radi o Republici Srpskoj ili BiH, ne razvija nikakvu otpornost na katastrofe i nema nikakav plan šta učiniti da se od toga odbranimo – kaže Žigićeva.
Nemamo, dodaje ona, nikakvog plana kako da nas priroda ne pobijedi, kako da nas ekonomija ne pobijedi, kako da nas ne progutaju globalni ekonomski trendovi.
– Mismo već imali u proteklih 29 godina dvije ili tri smjene ekonomskih trendova, u kojima su neki privatni biznisi i nade ljudi da će moći da žive od svog rada i svog preduzetništva izbrisane pred ukrupnjavanjem kapitala, pred dolaskom jačih multinacionalnih kompanija. Ko se još sjeća preduzeća koja su prije 20-ak godina bila snažna i ugledna u našim gradovima – kaže Radmila Žigić.
Ni danas, je, kaže, ne možemo biti sigurni da preduzeća koja djeluju stabilno i obećavajući za nekoliko godina neće propasti. Tako ni radnici ne mogu biti sigurni da će zadržati posao ili da će se zaposliti, ako posla nemaju.
– Ipak, ono što nas čini najranjivijima u ovako uspostavljenom poretku, jeste rastuća nejednakost. Danas, kao građani nemamo ni minimum jednakosti pred zakonom i u pristupu pravima – zaključuje Radmila Žigić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu