Strani jezici koji se govore u blatnjavim rovovima samo su jedan od znakova kako sukob dobija sve više međunarodnu dimenziju.
Na nebu iznad bojnog polja, iranski dron “Šahed” mogao bi da bude presretnut od strane američkog sistema protivvazdušne odbrane, dok na zemlji, njemačka artiljerija odjekuje pored sjevernokorejskih granata.
Za skoro tri godine, rijetko ko može da posmatra ovaj rat kao „regionalni sukob“ između Rusije i Ukrajine.
Ono što je počelo u februaru 2022. kao najveći evropski kopneni rat od Drugog svjetskog rata, sada se takmiči za titulu najglobalnijeg sukoba od Hladnog rata, u koji su direktno ili indirektno uključene desetine zemalja.
Taj aspekt sukoba bi na kraju mogao da zapečati njegovu sudbinu, jer Ukrajina rizikuje da izgubi svog najvećeg saveznika dolaskom Donalda Trampa na poziciju predsjednika Sjedinjenih Država, dok Rusija dobija sve veću podršku drugih neprijatelja Vašingtona, prije svega Sjeverne Koreje.
– Posljednji put kada smo vidjeli nešto ovakvo vjerovatno je bilo kada je Sovjetski Savez izvršio invaziju na Avganistan – rekao je istaknuti istoričar Sergej Radčenko.
Proksi rat
Kada je Moskva pokrenula sveobuhvatni napad na Ukrajinu u februaru 2022, Kremlj i njegovi propagandisti su to opravdali kao neophodan i odbrambeni potez protiv NATO-a.
Mišljenja su različita o tome da li je ruski predsjednik Vladimir Putin zaista namjeravao da se bori sa takozvanim kolektivnim Zapadom. Ali postoji širok konsenzus da je očekivao da će se rat završiti za nekoliko dana i da je računao na to da će Zapad odgovoriti osudom, ali i prihvatanjem situacije, kao što je ranije bio slučaj ranije u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji.
Međutim, Evropa je bila zabrinuta da je njena bezbjednost ugrožena, a SAD su imale imidž zemlje koja treba da podržava demokratiju i evropsku bezbjednost. U roku od nekoliko dana, zapadno oružje i obavještajni podaci su se pojavili, što je omogućilo Ukrajincima da zaustave rusko napredovanje i internacionalizuju sukob.
Vremenom, pošto su se i Ukrajina i Rusija suočile sa nedostatkom municije i vojnika, ta međunarodna dimenzija je postala i vidljivija i važnija.
Kako su lobirale u svijetu za više resursa, obje strane su postavile velike, ideološke tvrdnje. Ukrajina kaže da se bori za „demokratiju“, a Rusija kaže da vodi krstaški rat protiv onoga što naziva američkom hegemonijom i „kolektivnim Zapadom“.
Moskovska teza „multipolarnog svjetskog poretka“, koliko god da je nejasno definisana, bila je dovoljno ubjedljiva za Iran da obezbijedi bespilotne letelice, ali i za Sjevernu Koreju da isporuči balističke rakete, milione granata i, nedavno – vojnike.
Najveći spas Moskve je Kina, koja je odigrala ključnu ulogu u pružanju podrške ruskoj ekonomiji od zapadnih sankcija, obezbjeđujući tržište za naftu i đubrivo, istovremeno dajući pristup preko potrebnoj tehnologiji.
Rusija je nastavila i proširila svoju vijekovnu praksu hibridnog ratovanja, izazivajući nevolje i šireći podjele u inostranstvu.
Za razliku od Hladnog rata, sada ne postoje posredni sukobi u kojima Moskva može da udari na NATO. Dakle, Rusija pokušava da nađe druge “alate”, kako bi naškodila EU i NATO.
To uključuje:
Miješanje u izbore
Paljenje požara
Duge akte sabotaže
Pružanje podrške raznim antizapadnim akterima i grupama: od finansiranja proruskog oligarha koji namjerava da izbaci iz koloseka pro-EU kurs Moldavije, do davanja podataka jemenskim Hutima kako bi im pomogli da napadnu zapadne brodove u Crvenom moru
Zapadna pomoć Ukrajini
U međuvremenu, protivnici Rusije ne gube vrijeme. Kijev je dobio pomoć u vrijednosti od više od 220 milijardi dolara iz Evrope, a SAD i zemlje NATO-a su isporučivale sve moćnije oružje: od artiljerijskih granata na početku rata, do lovca F-16 i raketa dugog dometa ATACMS.
Uprkos čestim pretnjama iz Moskve, crveno dugme nikad nije pritisnuto. Dok su neki, prije svega francuski predsjednik Emanuel Makron, izneli mogućnost raspoređivanja zapadnih vojnika u Ukrajini, ideja nikada nije išla dalje od brzo odbačenog prijedloga.
To ne znači da crvene linije nisu testirane. Ukrajina je izvršila invaziju na rusku oblast Kursk i upotrebila zapadno oružje za napad na ruske ciljeve. Sjevernokorejske trupe stigle su u Rusiju. A odlazeći američki predsjednik Džo Bajden konačno je dao zeleno svjetlo Ukrajini za upotrebu oružja dugog dometa ATACMS protiv ciljeva na ruskom tlu.
Ipak, problem sa internacionalizovanim sukobima je u tome što spoljni saveznici mogu da budu hiroviti, a njihova posvećenost aktuelna je samo do sljedeće izborne kampanje.
Krajem 2024. apetit za podrškom ukrajinskoj pobijedi oslabio je u Vašingtonu i Briselu.
– Od početka je bilo jasno da će Amerika, ako Ukrajina ne pobijedi dovoljno brzo, odustati. Sve ovo je od samog početka gledano kao holivudska serija. U početku su ukrajinski saveznici mislili da će to biti gotovo nakon jedne sezone. Ali onda je krenula druga. A sada postoji i treća, pa je, naravno, pažnja izblijedila – rekla je Nina Hruščova, profesor međunarodnih odnosa u Njujorku i praunuka sovjetskog lidera Nikite Hruščova.
– Za Sjedinjene Države, izbjegavanje nuklearnog rata sa Rusijom je uvek bio prioritet broj 1 u ovom sukobu. Drugi je pomoć Ukrajini da pobedi. Ta dva suprotstavljena cilja nekako moraju da se pomire – smatra istoričar Radčenko.
Kraj rata zavisi od NATO i Kine
Kako sukob ide ka svojoj četvrtoj godini, nijedna strana ne dobija svu pomoć koju želi. U međuvremenu, sukob više liči na iscrpljivanje iz Prvog svjetskog rata.
– Bilo bi logično vidjeti hiljade Iranaca i kompaktnu vojsku Kineza kako se bore za Rusiju upravo sada u Ukrajini. Logično je da oni koji su protiv zapadne hegemonije i za multipolarni svet podrže Rusiju akcijama. I Rusija će ih tada podržati u njihovim sopstvenim antiimperijalističkim ratovima – napisao je u oktobru ultranacionalistički ruski filozof Aleksandar Dugin, koji se smatra jednim od ideologa rata u Ukrajini.
Pošto se i Rusija i Ukrajina bore da mobilišu dovoljno ljudi, obje strane su kao koristile hiljade stranaca, uglavnom iz siromašnih zemalja, da se pridruže njihovoj borbi.
Pored trupa koje je obezbijedio Pjongjang, Moskva je regrutovala borce sa Kube, Indije, Nepala, Sirije, Srbije, Centralnoafričke Republike i Libije uz obećanja o izdašnim platama i ruskom državljanstvu.
U međuvremenu, Ukrajina, pored finansijskih podsticaja, nudi strancima šansu da budu na pravoj strani istorije.
To je dovelo do situacije u kojoj se, više od tri decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza i navodnog „kraja istorije“, Kolumbijci bore sa Kubancima hiljadama kilometara daleko od kuće.
Konačno, kažu analitičari, ishod rata će vjerovatno zavisiti od odluka primarnih saveznika zaraćenih strana: NATO i Kine, piše Politiko.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu