Nikola je u ispovijesti za „Blic“ iskreno rekao da svakodnevno razmišlja zašto Blažić nije ubio njega umjesto Petra, šta je posljednje što mu je brat rekao, ali i kakav je njegov život sada, dvije godine nakon nenadoknadivog gubitka.
Kroz suze, sa mnogo bola i emocija, mladić iz Malog Orašja otkrio je detalje o Petrovom životu.
Na dan pucnjaveNikola i Petar su živjeli u istoj kući, radili na istom mjestu i slobodno vrijeme su provodili zajedno. Samo par sati nakon radnog vremena, hrabri mladić je ranjenog brata stavio u kola i vozio u Smederevo, u bolnicu, kako bi pokušao da mu spasi život.
– Radili smo zajedno, bio je zaposlen sa mnom u jednoj belgijskoj firmi u Smederevu, i došli smo kući. On je žurio nešto do grada. Bio sam kod kuće, nešto sam radio. Petar je pravo iz grada došao ovdje. Znam samo da sam mu rekao, sutra radimo prvu smjenu, nemoj kasno, nemoj da te budim ujutru. I on je rekao, „Neću, ne brini ništa“.
– Poslije smo se čuli, poslije toga me je zvao. Ovdje sam ga vidio kad je bio ranjen i pričali smo – govorio je Nikola, baš na mjestu gdje mu je brat upucan, tužno gledajući u njegovu sliku.
Najstariji od braće Mitrović rekao je da je puka sreća što je on danas živ. Prisjetio se šoka koji je doživio kada je zatekao Petra sa prostrijelnim ranama, ali i boli koju je osjetio dok ga je mlađi brat molio da stane jer ne može da izdrži bolove.
– Te noći strah nismo imali uopšte, nije postojao ni u jednom trenutku. Kada smo došli ovdje, reagovali smo tako kako smo reagovali. Među prvima smo došli, najmlađi brat Jovan i ja, na mjesto zločina. Odnijeli smo Petra do bolnice, on je živio 50 dana, nakon toga je tragično preminuo. Sepsa je odradila svoje. Nismo imali strah za sebe, samo njega da ne izgubimo, to nas je plašilo. Ni sada se ne plašim, osjećam samo neku tugu za njim i bijes – rekao je Nikola.
On je priznao da ga ponekad muči savjest, da razmišlja da li je trebalo nekoga drugog da poveze u bolnicu umjesto Petra, da nekome drugome pruži šansu za oporavak…
– Kada je došlo do pucnjave, Jovan i ja smo bili kod kuće. Mogli smo i mi da budemo ovdje, imali smo sreće. Moglo je mnogo više njih da bude ovdje jer nas je nekoliko večeri ranije bilo preko 60. Kada sam vidio upucanog Petra nisam imao vremena za emocije. Razmišljali smo šta da radimo, pošto je bilo mnogo ranjenih. Ne znamo da li smo donijeli baš pravu odluku, ali mi smo mislili da je to ispravna odluka, da uzmemo Petra i da ga nosimo. Možda bi neko od drugih preživio da smo njega uzeli, to ne znamo ni mi. Niti je bilo ko mogao da zna u tom trenutku. To je bilo baš strašno. Ne sjećam se baš tačno šta mi je rekao dok smo išli ka bolnici, bio je loše. Znam samo da nas je molio da stanemo, da ne može da izdrži od bolova. I da ga ne puštamo. To je to čega se sjećam“, govorio je Nikola dok su mu niz obraze lile suze.
50 dana borbe za životPetar je u bolnici bio svjestan, a prema Nikolinim rečima svakodnevno se raspitivao za drugare iz sela i njihovo stanje poslije masakra u Mladenovcu.
– Mi smo komunicirali i dok je bio u bolnici. Nije mogao da priča, pa smo mu čitali sa usana. Petar je bio svjestan. Sve je djelovalo bolje, normalno je krenuo i da jede, počeo je da se oporavlja. Pitao je stalno šta se dešava u selu, ali nije znao ko je sve stradao. Nismo smjeli da mu kažemo, željeli smo da se što manje potresa – objasnio je on.
Nikola se prisjetio 50 dana pakla kroz koji je njegova porodica prolazila, ali se sjetio i momenta kada im je javljeno da je da je Petar izgubio svoju borbu za život.
– Tih dana bilo je strašno, izuzetno napeto. Svi smo se trudili da uradimo sve što možemo, ali nažalost, nismo uspjeli. Tog dana bili smo u manastiru da se molimo za njega. Ljekari su nam javili oko 10 sati da je Petar loše i da neće preživjeti. Poslije toga smo otišli do bolnice i čekali smo. Posljednji trenutak, kada smo stigli kući, javili su da je preminuo i to je to – jedva je izgovorio Nikola.
“Moja misija je da završim ono što je on započeo”Svog mlađeg brata, ovaj momak, opisuje kao izuzetno ambicioznog i preduzimljivog dečka. I danas se čudi kako je uspijevao da nađe vremena za sve što ga je interesovalo, a čini se da je svoj život posvetio ostvarenju Petrovih snova.
– Petar je bio veoma ambiciozan. Htio je sve, iako nije imao vremena za sve, on je htio sve da pokrije. Baš je bio aktivan što se tiče sela. Htio je da selo oživi jer su generacije prije nas zapustile i ovo mjesto, teren, ali i centar. Nije postojao fudbalski klub, osnovan je zahvaljujući njemu. Pokušavam da radim neke stvari koje je on radio, ali vidim da je baš teško da se sve stigne. Htio je da otvori kafić u selu, gdje bi se okupljali, pošto smo imali samo jednu prodavnicu. On je planirao da otvori lokal sa bratom od tetke. Inače i taj brat je bio ovdje, srećom, nije bio pogođen. Nas dvojica smo nedavno otvorili taj lokal u Petrovu čast. Tako da je to jedna od njegovih želja koje smo ostvarili. Lokal još uvijek ne radi stalno, radi samo popodne za sada, dok ga ne sredimo skroz. Ima još dosta želja, pošto je on svašta je htio, tako da trudimo se da ispunimo sve. Jedna od njih je i da naše kulturno-umjetničko društvo oživi – nabrajao je Nikola.
„Bolje da je ubio mene“Nikola je, jedva govoreći, priznao da mu je žao što nije bio on na Petrovom mjestu, ali i da je Blažić zapucao par dana ranije – tragedija bi bila još veća.
– Bolje da je ubio mene nego njega“ je misao koja mi je skoro svakodnevno u glavi. Samo par dana prije četvrtog maja, bilo nas je ovde oko 60, možda i više. Prvog maja smo bili ovdje, imali utakmicu, ostali smo, pravili smo roštilj. Da je ovaj poranio nekoliko dana, možda bi bilo mnogo gore. Mislim, sigurno bi bilo mnogo gore – rekao je on.
“Lov mu je bio strast”Nikola je za „Blic“ otkrio da je, pored fudbala, Petar obožavao da ide u lov sa ocem, koji sada ide mnogo rjeđe u avanture koje ga podsjećaju na vrijeme provedeno a pokojnim sinom.
– Volio je društvo, volio je lov. On je bio lovac, volio je oružje, bio je član lovačkog saveza iz Smedereva. Ljubav prema lovu je naslijedio od oca, koji je takođe lovac. Njih dvojica su stalno zajedno lovili, nekako je bio privrženiji ocu i to je uz njega krenuo još od malih nogu, prateći ga na tim dešavanjima. Otac je nastavio da lovi, ali ne tako često… Mislim da mu je teško da ide. Nema partnera, ali ide ponekad.
Podsjetimo, danas se obilježavaju dvije godine od ubistava u Malom Orašju i Duboni. Ubijeno je devet osoba, a najmlađa žrtva imala je 14 godina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu