Tradicionalno, na našim prostorima makar dio školskog raspusta djeca provode sa roditeljima svojih roditelja, što je za bake i deke velika radost. Ali, ne za sve. Jedna baka izgovorila je naglas ono što mnoge njene ispisnice ne smiju da kažu ona jedva čeka da isprati svoje unuke njihovim kućama.
Vrijeme koje bake i deke provode sa unucima je prava avantura. Kad najmlađi dođu u goste, ima puno smijeha i zagrljaja, ali i nereda kao da je tornado zahvatio kuću. I koliko god da su unuci razonoda i radost za bake i deke, toliko znaju da poremete njihovu svakodnevnu rutinu. Karen Strok, kolumnistkinja i baka, otvoreno i iskreno priznaje da jedva čeka da njeni unuci odu kući, iako prethodno ne može da dočeka da joj dođu u posetu. Ovo je njena priča.
– Prije mnogo decenija, više generacija iste porodice živjelo je zajedno ili u neposrednoj blizini, a unuci su stalno trčkarali oko baka i deka. Danas je postalo normalno da porodice žive na udaljenosti jedna od druge, često u različitim zemljama – započela je priču ona.
Nastavila je da objašnjava.
– Kad su moji unuci bili mali, morala sam da vozim šest sati da bih ih vidjela, tako da sam odlazila kod njih svakih pet do šest nedelja. Gledala sam ih kako rastu kao u usporenom filmu: od puzanja, do sjedenja, do prvih koraka. Onda smo se moj suprug i preselili na more. Još smo dalje od naše djece, a kako unuci odrastaju i postaju aktivniji u školi, njihove posjete su sve ređe. Ali kad dođe ljeto, njihovi dolasci se pretvaraju u odmor od nekoliko nedelja. Ali za koga je to zapravo odmor? Za mene nije – rekla je ova baka.
Bake se hvataju za glavu
Otkrila je da i njena prijateljica misli isto.
– I moja prijateljica mi priznaje da se trzne od straha svaki put kada čuje da njeni unuci, uzrasta sedam i devet godina, dolaze u posjetu. Kaže mi da ih obožava, ali je poslije dva ili tri dana potpuno iscrpljena od njih – i mentalno i fizički – rekla je ona.
I ona nije jedina baka koja se, kako kaže, tako oseća.
– Još jedna prijateljica mi kaže da razume kako njena djeca sa svojom decom putuju stotinama kilometara da bi je pojsetili, ali nakon ručka djeca lukavo kažu da bake i deke sigurno žele da provedu kvalitetno vrijeme sa svojim unucima, pa nestanu. Ona kaže: “Koliko dugo možete da se igrate žmurke sa trogodišnjim djetetom? A moj trogodišnjak je previše pametan za mene. Pronašao je daljinski upravljač koji danima nisam mogla da pronađem, uključio televizor i kupio film. Ne znam ni kako da to uradim – priča ova baka.
Zaboravite na rutinu
Penzioneri, kako naglašava, imaju svoju rutinu.
– Da, mi penzioneri imamo svoje uspostavljene rutine i aktivnosti kojima se radujemo. Međutim, u mom penzionom naselju, svi se rastrčimo pred praznike i godišnje odmore. Krevetići, visoke stolice i sjedišta za automobile premeštaju se od kuće do kuće, u zavisnosti od starosti malih gostiju. Mali bazeni na naduvavanje pojavljuju se sa svih strana. Dnevna rutina potpuno nestaje. Sve što ostaje je komešanje, da ne kažem panika među bakama i dekama, jer nam stižu unuci – bila je iskrena.
Sa druge strane su, kako kaže, veoma srećni.
– I dok smo neizmjerno srećni što vidimo naše unuke, kao i našu odraslu djecu, oni mogu ili da uljepšaju naš društveni život ili da sve okrenu naopačke. A ponekad i jedno i drugo, kao što je slučaj sa mojom trećom prijateljicom. Otkako se preselila u dom za stare, nije upoznala gotovo nikoga sve dok njeni unuci nisu došli u posjetu. Odvela ih je na bazen, gdje su se brzo povezali sa drugom djecom. Tamo se sprijateljila sa drugim bakama, pa su počele redovno da se druže. Konačno sam čula nešto dobro – zaključila je ona.
Tinejdžeri su stvarno posebni
A sada, neposredno prije odmora, miris sveže pečenih kolačića širi se iz kuća ambicioznijih baka i deda, dok drugi kupuju zalihe grickalica, slatkiša i svega što su unuci poslednji put tražili. Dok željno iščekujemo njihov dolazak, razgovaramo o njima. Svako ima najpametnijeg, najtalentovanijeg unuka ili unuku. Kada se vrate, promenimo ploču. Da, istina je – jedva čekamo da dođu, a onda jedva čekamo da odu.
– Kada su moja djeca bila mala, slatkiši su bili dozvoljeni samo za posebne prilike. Ali kada sam čekala da mi unuci dođu u posjetu, kupovala sam slatkiše nemilice! S jedne strane, bilo nam je lakše sa njima kadasu bili mlađi, jer smo planirali njihove aktivnosti i vodili ih na plažu, u parkove, u zoološki vrt. Ali sada, kad su tinejdžeri, često nemam pojma šta žele ili koliko vremena žele da provedu sa nama – rekla je ona.
Poslednji put kad su sačekali sedamnaestogodišnju unuku na aerodromu, kako kaže, bila sam iskreno srećna.
– Večerala je sa nama za stolom. A onda se povukla u sobu koju je već prisvojila i provela ostatak večeri u grupnom ćaskanju sa prijateljima. Nisam ni znala da postoji. Sljedećeg jutra za doručkom, bilo joj je dosadno. Provela je cijeli dan zaključana u sobi sa telefonom u ruci. Htjela sam da izludim, kosa na glavi mi se digla! A onda je komšija svratio i zamolio me da pripazim na njegovog starijeg oca dok ne odnese kompjuter u servis. Moja unuka je tada ponudila da pokuša da popravi računar. Uspjela je, i još je sama odnijela računar kod komšija – rekla je ova baka.
Natvila je priču.
– Kasnije, svratila sam do kuće mog komšije da vidim šta se dešava. Pozdravio me je sa osmjehom od uha do uha i rekao da je moja unuka pravo čudo, jer kompjuter radi besprekorno. Pogledala sam po sobi i bila zatečena, jer je ona tamo igrala šah. “Ona je sjajan protivnik kakvog nisam imao godinama”, rekao je otac mog komšije. Moja unuka mi je rekla mi da to ne bi trebalo da me čudi, jer igra šah za školu – rekla je ona.
Vraćaju se? O, ne!
Ispričala je i kako se opraštaju.
– Kad se praznici i odmori završe, opraštamo se, vozimo velike i male goste na aerodrom, a onda počinje poređenje među prijateljima: čiji su unuci bili najneuredniji, najglasniji, najnemirniji. Komšinica, baka troje tinejdžera, redovno pobjeđuje u kategoriji najsmrdljivijih stopala. Ovog puta sam bila toliko ponosna na svoju unuku da nisam rekla ni riječ. Onda smo otišli kući, željni mira, tišine i povratka u rutinu. A onda telefoni zvone. Zbog olujnog vremena, letovi su otkazani. Naši gosti se vraćaju. A naša osećanja? Iskrena da bude, pomešana su. Baš pomiješana – prenosi Moje vrijeme.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu