Nekada su se imena birala sa posebnom pažnjom oslanjalo se na porodičnu tradiciju, korijene i značenje.
Najčešće su djeca dobijala imena po svojim precima, naročito djedama i babama. Danas, međutim, roditelji sve češće biraju ona kratka, moderna i internacionalna, često potpuno odvojena od porodičnog nasleđa.
Kada bira ime, veliki broj roditelja se vodi rezonom da ono, u današnjoj atmosferi globalizacije, bude lako za izgovor i prepoznavanje u većem dijelu svijeta. Tako u porodilištima možemo najčešće da čujemo imena kao što su Lena, Luka, Noa, Una, Mia, Relja ili Teodora, ali ima i onih roditelja koji se svjesno odlučuju za stara i tradicionalna. Jedna od njih je Marija Đuršić, majka trojice dječaka – Jola, Živojina i Stepe.
Jole dobio ime po djedi
“Jole je dobio ime po svom djedi, a njegov djeda je ime naslijedio od svog djede. Željeli smo da sačuvamo to ime, jer je autentično i srpsko. Ime Jole se izgubilo. Kad kažemo ‘Jole’, ljudi odmah pitaju da li je to skraćeno od Jovan. Nije – Jole je ime za sebe. Sjećamo se Jola Serdara Vukotića, Jola Serdara Piletića… To su ljudi koji su nosili to ime s ponosom – ispričala je Marija.
Prema starim tumačenjima, ime Jole ima značenje “onaj kome se Bog smilovao“. Postoji više varijacija ovog imena u srpskom jeziku: Jan, Jane, Janča, Jova, Jovanka, Jovica, Joviša, Jovo, Joka, Joca, Joco. Ipak, danas nema mnogo djece koja se ovako zovu.
Živojin i Stepa nose imena vojskovođa
Marija je otkrila i kako su njeni drugi sinovi dobili imena:
– Živojin i Stepa su dobili imena po vojskovođama – Živojinu Mišiću i Stepi Stepanoviću. Htjeli smo da ta imena nose simboliku snažnih ličnosti. To su poznata imena, ali kada sam jednoj mami u parku rekla da se moj sin zove Živojin, pitala me: ‘Zašto baš to ime?’. I dodala da ne zna ko je to. Nije htjela dalje da ulazi u razgovor.”
Zanimljivo je da djeca, kako kaže, nemaju nikakvu posebnu reakciju na tradicionalna imena – za njih su drugari drugari, kako god se zvali.
– Vodila sam se mišlju kako će reagovati kada krenu u školu. Ali, djeca nemaju nikakav problem. Njima je sve normalno – igraju se, druže se. Reakcije dolaze od roditelja. Kažu mi: ‘Živojin? To je ime za starog čovjeka!’. Ali nije – moj Živojin je pun života, i to ime mu baš lijepo stoji“, kaže Marija uz osmijeh.
“Vraćamo se porodičnim stablima”
Etnolog Vesna Marjanović osvrnula se na ovaj fenomen gostujući u emisiji “Jutro” na Prvoj televiziji, i objasnila kako je nekada izgledao običaj davanja imena.
– Imena su se uglavnom davala po djedi. Postojale su i porodice, naročito sjeverno od Save i Dunava, u kojima je sin dobijao ime po ocu. Za djevojčice je to bilo manje uobičajeno. Kum je imao važnu ulogu – njega se pitalo za ime, a poštovalo se nasljeđe. Ali tradicija nikad nije statična. Ona se mijenja s vremenom u kom živimo. U posljednjih deset godina ponovo primjećujem da se ljudi vraćaju porodičnim stablima i biraju imena koja su se već nosila u porodici – rekla je Marjanović, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu