Djevojčica je rođena 9. juna pre 15 godina i najveća i jedina želja njene majke je da zagrli, pomiluje, poljubi svoju jedinicu, poželi joj dobro zdravlje, svu sreću ovog svijeta, okupi za nju članove porodice koji kao i Miroslava pate za Norom, ali joj je kćerka na silu oteta 2017. godine, a pošto ih je razdvojio njen bivši muž od koga su obje trpjele nasilje dok su bili na okupu stalno strahuje da joj je kćerka u opasnosti i plaši se da je više nikada neće vidjeti živu.
Obje trpjele nasiljeZa bivšeg muža Milana Arežinu Miroslava se udala u Danskoj, živjeli su u Njemačkoj i Austriji i Nora se rodila u Beču, a zatim je porodica otišla u Budimpešti. Nasilje i tortura nad majkom i kćerkom počelo već u Beču. Tokom brakorazvodne parnice, Osnovni sud u Subotici je u maju 2017. godine donio Rješenje o hitnoj mjeri kojim se vršenje roditeljskog prava dodjeljuje Miroslavi da bi se izbjeglo dalje nasilje nad djetetom, ali ona je kćerku posljednji put vidjela te godine 20. novembra u Francuskoj školi u Beču.
Tada Nora nestaje, otac je odvodi nekuda, a austrijski organi, prije svega Centar za socijalni rad u Beču, ali ni Interpol kome se za pomoć obratila Miroslava, nisu učinili ništa. Od tada Miroslava ne zna gdje je njena Nora.
“Osam godina neizvijesnosti, razdvojenosti, tišine, bola i čežnje”I ove godine napisala joj je pismo u kom riječi slamaju i najtvrđa srca. Nada se da će njene riječi stići do Nore…
Draga moja Norice,
Deveti jun 2025. deveti rođendan bez tebe. Na današnji dan umjesto torte, sreće i radosti, otvara se more tuge. Osam godina neizvijesnosti, razdvojenosti, tišine, bola i čežnje, bez tvog glasa, pogleda, osmijeha, zagrljaja, ne znam ni da li si živa, a tvoj lik za mene je nepoznanica. Posljednji put sam te zagrlila i poljubila na Uskrs aprila 2017. godine.
Možda je ovo moje posljednje pismo objavljeno u medijima, upućeno tebi Ljubavi moja. Jedini način da ti ispričam istinu, piše majka.
“Ne brinite vraćam se za četiri dana”Poručuje svojoj kćerki da “ima stanja u ovim našim životima kada sve stane, i više ništa nije važno, kada sjećanja imaju snagu života, a život boju uspomena”.
– U februaru 2017. godine, prije otmice oprostila si sa bakom i djedom riječima; „Ne brinite, vraćam se za četiri dana.“ Četiri dana idu dan za danom osam i po godina ispunjenih dubokim bolom, neizmjernom tugom, strahom. Mnogo suza u neprospavanim noćima. Tvoja baka nas je napustila neispunjene želje da vidi kako izgleda njena unuka, djevojčica koja danas puni petnaest godina, da nežno zagrli i poljubi „Svoje srce, svoju Noricu“.
U posljednjem razgovoru sa bakom poželjela si da ti napravi Saher tortu i kupi cveće za rođendan. Kada bi videla majku i ćerku, baka bi sela i zaplakala. Jer tebe predugo nema sa nama – piše Miroslava svojoj kćerki.
U pismu navodi da su “zli i opasni ljudi u sudu i tužilaštvu, kao i neko od zaposlenih u centrali Svetskog Interpola u Lionu, saučesnici bolesnog nasilnika i otmičara, prekršili sva zagarantovana prava deteta po konvenciji Ujedinjenih nacija i Ustava Republike Srbije”.
-Za te ljude bez duše, srca, samilosti, morala i pravdoljublja, život tvoj i porodice od koje si krivičnim delom odvojena, nebitan je.
– Oni ne čuju kada očajno govorim da si u opasnosti, da je tvoj otmičar sposoban da te liši života. I svi oni koji su pasivno prihvatili zlostavljanje i otmicu, jednako su odgovorni kao i oni koji su pomogli da se to učini. Prekršili su sve zakone i oduzeli nam pravo da slobodno odrastaš zajedno sa majkom, bakom, dedom, ujakom i Nađom u tvojoj državi Srbiji.
– Oni su krivi što je baka otišla neispunjene želje. Znam da je tebi najteže. Dječija, tanana dušo, mamino sve. Osam godina tamnice sa nasilnikom. Samo ti i ja znamo šta smo proživjele sa monstrumom. Vjerovatno ti je zabranio da pričaš i razmišljaš na srpskom jeziku. Možda si zaboravila naša imena, možda ti je rekao da nas više nema – očajna je Miroslava, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu