Djeca, od kojih je najmlađe beba, svakodnevno pitaju za majku, dok Almir pokušava da održi porodicu na okupu. Njegova priča dirnula je mnoge, ali odgovora na pitanje gdje je majka još uvijek nema.
Otišla je kod lekara i više se nije vratila
A tog dana sve je bilo uobičajeno. Ustala je ujutro u 6 sati i stavila kafu. Popili smo na balkonu kafu kada se ona požali na ženske bolesti. Viče: “Moram se javiti doktoru”. U 7.30 sati je izašla iz kuće. “Sad ću se ja vratiti”, reče. Otišla je kod doktora. Dobila je uput za Gradinu. Rekla mi je da će doći do 11 sati. U 11 sati, ja joj napišem poruku: “Dijete plače za tobom, gladno je”, a ona meni odgovara: “Nisam sama. Ima puno naroda. Dosadan si previše. Ajde ćao!”. I od te poruke ona je blokirala telefon – objašnjava Almir, koji je, kada je video da je nema dugo, počeo da je traži.
Obišao je dom zdravlja, shvatio da je tu bila, ali u bolnici u Gradini – nije. Ni njeni roditelji ni porodica ne znaju ništa o njoj. Nestala je bez taga, prenosi Blic.
I prije nestajala
Međutim, ovo, nažalost, nije prvi put da mu supruga nestaje.
– Već se to desilo. Ostavila je djecu u kući i otišla – priča on.
Supruga se, međutim, poslije izvjesnog vremena vratila. Kaže da je nije ništa pitao, zbog djece je bio srećan što je tu.
I sad, kada je ponovo otišla, najviše brine zbog djece.
Dok ih umiruje izmišljenim pričama da je majka “u bolnici”, on zna da mališani shvataju više nego što pokazuju.
– Djeci lažem, rekao sam otišla mama doktoru i ostala u bolnici. Ali oni čekaju, pitaju kada će doći, bude se noću, čekaju nju. Samo da mi hoće napisati poruku, da znam da je živa – kaže Almir. Meni je najbitnije da izvedem djecu na pravi put. To mi je najveća želja – kaže Almir.
Beba, još uvijek vezana za majku, zahtjeva neprestanu pažnju. Almir ga ne smije ni na trenutak ostaviti samog. Ni do kupatila ne može da ode, a da starijeg sina ne zamoli da pazi na brata.
Težak život
Almir je, inače, invalid druge kategorije, sa ranijim povredama i bolestima, ali nikada se nije libio rada. Radio je najteže poslove, često za dnevnicu. Danas ni to ne može. Narod me zove, ima posla, ali ja ne mogu nigde. Troje djece se može snaći, ali bebu ne mogu da ostavim ni sekunde – objašnjava.
Novca nema. Ono malo što je zaradio, dao je supruzi tog jutra kad je otišla.
Pomažu mi i komšije
Komšije mu povremeno donesu nešto hrane, poneko pelene. On kuva ono što zna – špagete, makarone, supu.
Za bebu pravi mlijeko kako ume, iako često griješi jer, kako kaže, “ne znam ja, nisam naučen“.
Ni krov nad glavom nije siguran. Porodica živi u kući koju im je komšija dao na korišćenje. Plaćaju samo struju i vodu, ali kuća ide u prodaju.
“Može mi sutra zazvoniti telefon da se pokupimo i izađemo. A gde ću sa četvoro djece?”, pita se.
Nije bilo porodičnog nasilja
Mnoge komšije su takođe potresene sudbinom Almira i njegove djece. Oni tvrde da nasilja nije bilo.
– Sve je bilo normalno, slagali su se, nije bilo ni galame ni svađe. Zato je i šok veći – ispričala je rođaka Edita Avdić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.