A “zarac” nije teško prodati, ali je prava vještina napraviti ga. Jer to nije bilo kakav sir, to je brendirani domaći specijalitet, po kojem je Majevica poznata nadaleko.
– Napravim i po nekoliko stotina kilograma ovog sira mjesečno. A prodati bi mogla i pet tona! Svi ga traže: i trgovački lanci, i restorani i svadbeni saloni – kaže Zdenka.
Ponosna je na svoj posao uspješne seoske domaćice, a pogotovo na svoj sir. Jer, ona, od pašnjaka do trpeze, sve radi ručno i uglavnom sama. Povremeno joj pomažu članovi porodice i jedna žena koja joj dođe u ispomoć, ali Zdenka je ta koja vodi proces: od početka do kraja.
A proces je prilično zahtjevan. Zdenka ima svojih 10 muznih krava. One ljeti pasu, a zimi se hrane sijenom od djeteline uzgojene na livadama.
– Jedu samo prirodnu hranu, ništa tretirano, nikakav koncentrat – kaže Zdenka.
A kad se krave pomuzu, kreće proces proizvodnje sira, koji traje danima i koji je teško čak i opisati, a kamoli izvesti. Kuhanje, cijeđenje, hlađenje… sto čudesa!
Kruna svega je dimljenje sira, a i to se, kao i sve drugo, radi ručno. Pa onda pakovanje i prodaja.
– Proces jeste zahtjevan, ali se isplati. I što je najvažnije, radimo na svojoj zemlji u svom domaćinstvu i živimo od svog rada. To je divan osjećaj – kaže Zdenka.
Ambiciozna i okretna, ova majka dvoje poodrasle djece, je puna optimizma i inovativnih ideja. Misli sto na sat. Što smisli to – ostvari. Bar je tako bilo do sada, a sada je, priznaje Zdenka, malo zapelo.
– Razmišljali smo ozbiljno, suprug i ja, da proširimo biznis. Kažem vam, mogla bih prodati tone i tone ovog sira, kad bih ga stigla toliko proizvesti. Pa smo namjeravali da kupimo laktofriz i otkupljujemo mlijeko u komšiluku, da nabavimo još nekoliko peći za dimljenje sira i otvorimo, faktički, malu siranu na našem imanju – veli Zdenka.
A to bi, kad se sve sabere, značilo i nekoliko novih radnih mjesta, prvenstveno za žene iz Labucke i okolnih sela u opštini Lopare. Pa plasman sira “zarac” u tržne centre i restorane, možda i izvoz, takva se roba u Evropi traži.
Lijepo je to sve Zdenka smislila, ali je za sada, odustala od svojih snova. I to zbog zbog „priče o litijumu“. Jer, tradicionalni sir “zarac”, kao i med i voće sa Majevice, prodaje se kao alva, upravo zato što je priroda netaknuta i što u ovim proizvodima nema “hemije”.
A ako se otvori rudnik litijuma, a već je predat zahtjev za koncesiju, sve bi se to srušilo kao kula od karata.
– Da li biste vi kupili sir iz “litijumske doline”? Iskreno, ja ne bih, pa to ne mogu očekivati ni od svojih mušterija. A ne bih ni da ulažem u nešto što mi, danas sutra, može propasti. Zato sam odustala, bar za sada. Čekam da vidim šta će biti – kaže Zdenka.
I dok Zdenka čeka, i dok “priča o litijumu” njoj i njenim komšijama visi kao mač iznad glave, vrijeme prolazi. Vrijeme prolazi, mladi odlaze…
– Nemaju oni strpljenja da čekaju i nagađaju, hoće li im, danas sutra, neko zagaditi zemlju i ostaviti ih bez vode. Šteta je što se tako ponašamo prema ovoj ljepoti i divoti i što dozvoljavamo da nam djeca budu tuđe sluge, umjesto da žive u svom zavičaju, kao gazde – veli Zdenka.
Šteta je i što ovakvi kao Zdenka nisu poslanici i ministri, možda bi se onda druge priče pričale. I na Majevici i u cijeloj Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.