Ipak, užasnuta reakcija u Vašingtonu na nedavne predloge za mir sama po sebi izaziva zabrinutost, piše za The Guardian prof. Stiven Vertajm.
Nedavni plan od 28 tačaka administracije predsednika SAD Donalda Trampa, koji je u Kongresu i u komentatorskoj javnosti gotovo jednoglasno osuđen kao “kapitulacija” Ukrajine pred Moskvom, zapravo je ponudio Kijevu izuzetno povoljan strateški ishod.
Prema njegovim odredbama, Ukrajina ne bi imala značajnih ograničenja u mirnodopskim oružanim snagama, uprkos pokušajima Rusije da od 2022. godine uvede drakonska ograničenja. (Jedini zahtjev, plafon od 600.000 pripadnika, vjerovatno premašuje broj aktivnih snaga koje bi Ukrajina ionako održavala.) Osim toga, Ukrajina bi dobila značajnu sigurnosnu garanciju od Sjedinjenih Američkih Država i Evrope – najjaču u istoriji, čak i ako nije u obliku obavezujuće članice NATO.
Predsjednik Rusije, Vladimir Putin, pokrenuo je invaziju da bi prekinuo ukrajinsko povezivanje sa zapadom i djelovao protiv Moskve. Kada se borbe završe, Ukrajina će biti vojno jača, još više neprijateljski nastrojena prema Rusiji i bolje zaštićena nego ikada.
Ipak, već je jasno da će ovaj ishod, ako i kada se ostvari, biti ocijenjen kao neprihvatljiv i nemoralan od strane moćnih glasova u Vašingtonu, kako republikanskih tako i demokratskih. Nastavljanje rata neograničeno vjerovatno će Ukrajinu ostaviti u goroj situaciji – manju, slabiju i još devastiraniju – ali to neće spriječiti senatore poput Miča Mekonela ili Džin Šin da se bune protiv najmanje lošeg kompromisa. Lako je tražiti idealne ishode kada se nalazite hiljadama kilometara daleko i ne plaćate cijenu za moralno superiorno zvučanje.
Ukrajina rizikuje da postane najnovija žrtva hronične nesposobnosti SAD da realno sagledaju ishode svojih ratova. U prethodnim sukobima, SAD su više puta odbijale da “prihvate pobedu” ili priznaju da ne mogu postići sve što su željele. Umjesto toga, zemlja je postala opsjednuta svojim neuspjehom da ostvari apsolutnu pobjedu ili savršenu pravdu, i preduzimala destruktivne akcije. Ne bi trebalo da napravi istu grešku i sada.
U prethodnim ratovima, SAD su se mučile i da prihvate poraz i da prihvate pobjedu – dva različita oblika težnje za idealnim rješenjem, oba relevantna za današnji rat u Ukrajini.
Sjedinjene Američke Države su nekoliko puta dozvolile da neuspješne vojne kampanje nepotrebno traju godinama, ne zato što su predsjednici vjerovali da mogu pobijediti, već zato što su željeli da izbjegnu priznavanje poraza.
U Vijetnamu, Ričard Nikson je težio “miru sa čašću” nastavljajući borbe četiri godine nakon stupanja na dužnost, pre nego što je konačno potpisao mirovne sporazume 1973. Tajno je bombardovao Kambodžu i Laos, razarajući obe zemlje, samo da bi odložio neizbežan poraz Amerike. Nikson je kupio “pristojan interval” između povlačenja SAD i pobede Severnog Vijetnama ogromnim količinama krvi.
Slično tome, nakon deset godina u ratu u Avganistanu, Barak Obama je shvatio da talibani neće biti vojno poraženi. Ipak, minimalno je pokušao da pregovara o raspodeli moći koja bi mogla okončati rat i sačuvati delimično vladu u Kabulu koju podržavaju SAD.
SAD su se povukle, ali su nastavile borbe i postepeno gubile teritoriju još deceniju. Nesposobne da pobede, ali nevoljne da kompromituju, SAD nisu imale izbora osim da se povuku bezuslovno. Kada su to učinile, talibani su ponovo preuzeli vlast širom zemlje. Domaći “ratnici iz fotelja” u Vašingtonu žalili su zbog odsustva “pristojnog intervala”, uprkos neumesnosti njihove primedbe: više rata bi samo značilo više američkih i avganistanskih života.
Uz neprihvatanje poraza, SAD su takođe, i jednako štetno, odbijale da prihvate sopstvene pobede. Godine 1991, pod predsednikom Džordžom H. V. Bušom, SAD su odlučno ostvarile glavni cilj izbacivanja iračkih snaga iz Kuvajta. Nakon što su dokazale sposobnost da zaustave iračku agresiju, SAD su mogle da se povuku iz Persijskog zaliva, znajući da se mogu vratiti ako Sadam Husein pokuša novu invaziju.
Umesto toga, Vašington je imao veće snove. Buš je pozvao Iračane da “preuzmu stvari u svoje ruke” i svrgnu Sadama. Tako je jednostavnim opstankom izazvao SAD, a Amerikanci su zaključili da njihova misija ostaje neostvarena.
SAD su nastavile da “suzbijaju” Irak kroz rutinsko bombardovanje i prvi ikada otvoreno neograničen raspored desetina hiljada vojnika u regionu.
Nakon 11. septembra, naredna Bušova administracija odlučila je da završi nezavršeni posao u Bagdadu, s katastrofalnim efektom. SAD su rasipale prvobitno postignuće u potrazi za potpunom pobedom.
Ovi primjeri jednako su važni za današnji rat u Ukrajini. Ishod sukoba nije jasan poraz niti prijatna pobjeda, već nešto između, što sadrži duboke elemente oba. Ukrajina je postigla zapanjujuće uspjehe koje treba sačuvati. Takođe je pretrpjela ogromne gubitke koji se neće moći nadoknaditi. Okončanje rata zahtjeva pomirenje s obje strane, te mješovite presude, prenosi Telegraf.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.