U intervjuu za Srpskainfo Bojić, koji je autor dokumentarnog filma „Jedini“, koji opisuje životnu dramu Velinka Trbića, bivšeg borca VRS i najtežeg ratnog vojnog invalida proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata, tvrdi da na određeni način priča o Velinku Trbiću predstavlja ispovijest svih ratnih vojnih invalida VRS, čije priče možda nikad nećemo saznati.
Na premijeri filma „Jedini“, koja je prije pet dana održana u Banjaluci, bioskopska sala bila je prepuna. Da li ste očekivali toliki interes javnosti?
Očekivali smo veliki broj zvanica, ali broj ljudi koji je bio na premijeri, interesovanje svih koji su zvali dan ranije da prisustvuju projekciji filma i emocija koja je bila toliko katarzična i homogena nakon kraja filma, uvjerila nas je da smo uradili veliku stvar. To je pokazalo da su nam nasušno potrebne priče koje glorifikuju prije svega ljudski život i snagu, ali koje su istovremeno i simbol stvaranja Republike Srpske i koje pokazuju kakva je žrtva podnesena u ratnom periodu, šta čuvamo i na koji način to čuvamo. Pokazalo je da trebamo dati riječ tihim herojima, ne samo herojima rata, nego ljudima koji su poslije rata proživali i proživljavaju zaista teške periode. Velinko Trbić je heroj u svakom smislu te riječi. Vidjeli ste sve ono što je prošao u toku ratnih dešavanja, a čini mi se da je on još veći heroj nakon rata, jer 31 godinu provesti s dijagnozom spastične kvadriplegije, da nemate mogućnost da pomjerite bilo koji dio tijela, a da pritom ostanete tako čvrst, nepokolebljiv i snažan čovjek i borac je nešto što zaista ostavlja utisak na svakog ko je vidio film, kao i, nadam se, na sve koji će u budućnosti imati priliku da ga vide.
Na koji način ste došli do priče o Velinku Trbiću. Da li je bilo teško stupiti s njim u kontakt?
Za Velinka Trbića čuo sam u jednom neobaveznom razgovoru, prije nekih pet ili šest godina, i sama ta činjenica da nadomak Čelinca živi najteži ratni vojni invalid, da je malo ljudi uopšte čulo za njega, a da pritom ima tu dijagnozu bila je inicijalni povod za filmsku priču. Kada dođem na ideju da se film realizuje, odnosno prije same realizacije i produkcije filma, neophodna je jedna eksplozija slika u glavi. Neophoden je vizuelni mozaik i pretpostavka da će film uopšte biti urađen. To se kod Velinka desilo u djeliću sekunde, a sama komunikacija s njim je bila olakšana jer je on znao za neke naše prethodne radove. Jedna vrsta povjerenja inicijalno je već bila stvorena, ali radilo se o izuzetno odgovornom i složenom zadatku uzimajući u obzir prije svega njegovo zdravstveno stanje i sve što je Velinko prošao. To jeste film u svojoj suštini, ali to je prije svega jedna iskrena, intimna ljudska priča. Da biste je realizovali morate nastupiti s pozicije apsolutnog povjerenja, apsolutne odgovornosti, razumijevanja o kakvoj dubini se tu radi. Mislim da smo u tom dijelu zadatka bili više nego uspješni. Jednostavno, morate postati prijatelji s vašim glavnim junakom i to se desilo. Svi koji smo radili film sada smo i prijatelji s Velinkom Trbićem. Zamislite čovjeka koji 31 godinu vodi takvu vrstu bitke? Kakva vrsta suptilnosti i nijansiranosti je potrebna u samom razgovoru, pristupu. Koje teme jesu za javnost, a koje ostaju duboko intimne i nikad neće biti rečene, šta je Velinko sposoban da kaže iz svoje bogate i teške istorije. To su sve legitimna pitanja s kojima smo se suočavali u toku produkcije, ali ona su bila riješena zahvaljujući Velinkovoj snazi. To je čovjek izvanrednog smisla za humor, intuicije i savršeno očuvanog intelekta, tako da je sve što smo radili bilo olakšano njegovim pristupom, više nego našim.
Da li je, makar u startu, postojao otpor Velinka Trbića ili članova njegove porodice da se snimi ovaj film?
Nije postojao otpor. Postojala je potreba da im na vrlo složen i razuman način objasnim šta film donosi i na koji način se realizuje. Ogroman broj ljudi nije se nikad ni susreo sa filmskom produkcijom, niti je stao pred lice kamere i vaš zadatak je, kao profesionalca i čovjeka, da objasnite da filmska produkcija zahtijeva određene etape, određeni vremenski interval u kojem, jednostavno, neke stvari tehnički moraju biti urađene. Porodica je imala puno razumijevanja, ali to je njihov otac. On je junak njihovih života i mislim da je ovaj film samo jedna, nazovimo je tako, kruna koja će ostati za njih, njihove unuke i da će sjećanje na njihovog oca biti sačuvano na ovakav način. Mislim da su, na kraju, ponosni što je priča o Velinku Trbiću, njihovom ocu, suprugu i djedu prije svega sačuvana jer bi vjerovatno, da nije bilo filma, sve ono što je Velinko proživio ostalo zapisano na nekoliko paragrafa ili sudskih presuda, ali mi ne bi znali kakvog smo junaka imali, ne bi znali kroz kakvu je patnju prošao i ne bi znali još jednu cijenu koja je plaćena za Republiku Srpsku. Mislim da je to vrijednost ovog filma. Na određeni način, Velinko Trbić priča umjesto svih ratnih vojnih invalida, čije priče možda nećemo nikad saznati. Priča u ime logoraša koji su proživjeli strašne torture, priča u ime ljudi koji se suočavaju sa sličnim dijagnozama, tako da njegova priča ima više dimenzija, više slojeva koji su neophodni za sve nas. Ne pričamo sada samo o ratnom periodu, nego o izuzetno važnim društvenim segmentima.
Možda je najjači utisak poslije gledanja filma to što Velinka Trbića, uprkos životnoj drami kroz koju je prošao, nije napustio životni optimizam. Kakve su bile vaše impresije?
Snažne i inspirativne. Imao sam, naravno, priliku da razgovaram s Velinkom i nezavisno od uključenih filmskih kamera. To je, prije svega, čovjek izuzetne dubine i izuzetno suptilnog načina promišljanja. Razgovar s njim na neki način je iscjeljujući. Ne samo zato što ste svjesni da je vaš život savršen jer normalno funkcionišete, zdravi ste, ali bolest i fizičko stanje nije to koje određuje čovjeka. To je, u stvari, neka esencija koja se crpi iz susreta s Velinkom jer zaista vidite da je duh snažniji od materije i da je energija jača od svega. Vidite tu neopipljivu silu koja definiše stvari. Opet, jako je teško shvatiti na koji način je on uspio da očuva svoju mentalnu snagu. Naravno da je porodica temelj svega, naravno da iz nje crpi svoju ljubav, ali je zaista nemoguće sažeti u logično i razumno objašnjenje na koji način je sve to uspio da izdrži. Sam je govorio, vidjeli ste u filmu, da je više puta pokušavao i htio da sebi oduzme život u prvoj deceniji suočavanja s dijagnozom, ali njegovo fizičko stanje nije mu dopuštalo da to uradi, a kasnije je dolazilo suočavanje s činjenicama i prihvatanje svega onog što ta dijagnoza nosi. Ako su oni koji su gledali film izašli s jednim odgovorom više iz sale, mislim da je film uspješan.
Ovaj film jedan je od načina da se čuva kultura sjećanja na žrtve koje su podnijete za stvaranje Republike Srpske. Koliko naše društvo uopšte njeguje takvu kulturu?
Kultura sjećanja i pamćenja je jedan od najvažnijih nacionalnih segmenta za svaki narod na ovom svijetu. Za srpski narod posebno, uzimajući obzir sve što nam se dešavalo. S obzirom na istorijski kontinuitet i sve državne oblike u kojima smo postojali, postoji racionalno i argumentovano objašnjenje zašto nismo mogli da gajimo kulturu sjećanja i pamćenja. Međutim, nakon posljednjih ratnih dešavanja imamo potpuno otvoren prostor koji mora biti institucionalno ispunjen. Radimo na tome na koji način kultura sjećanja i pamćenja mora biti integrisana u naš sistem, na koji način mora biti promovisana i kako da naše buduće generacije, na jedan genetski način, definišemo u vremenu koje je ispred nas. Potrebno je, po mom dubokom uvjerenju, svakom čovjeku usaditi tu vrstu koda koji bi bio definisan i činjenično, argumentovano zasnovan s jasnom temom da je nad nama izvršen genocid u proteklih sto godina, da smo stradali u svakom ratu i da smo podnijeli neopisive žrtve za slobodu. Takva vrsta genetskog materijala je nama neophodna za generacije koje dolaze. Zato je kultura sjećanja i pamćenja suština, jer iz nje izvire i politički legitimitet i vaš globalni argument o pravu na postojanje. Ako ne posvetite pažnju tom segmentu, malo čemu se možete nadati u geopolitičkim okolnostima, uzimajući u obzir da jedna situacija nije vječna, da se stvari mijenjaju, da će doći trenutak kada ćete biti posmatrani kroz prizmu drugačijeg političkog ambijenta. Ako smo u zadnje dvije ili tri decenije možda i pežorativno posmatrani na globalnom nivou, zahvaljujući mas-medijima i političkom pamfletu koji je kreiran na način da Srbi budu negativni, niko neće reći da je vrijeme ispred nas isto tako kreirano. Možda će doći ili dolazi vrijeme kada ćemo biti u stanju da plasiramo priču o nama na istinit način, ali za to moramo biti spremni. Moramo imati materijale i sadržaje, moramo biti individualno i institucionalno spremni da srpsku priču i srpsko stradanje pokažemo na globalnom nivou na argumentovan način.
Na koji način Memorijalni centar Republike Srpske, čiji ste direktor, radi na podizanju svijesti o važnosti kulture sjećanja?
Memorijalni centar Republike Srpske se trudi i daje sve od sebe da prije svega razumije vrijeme u kojem živimo, da razumije digitalni kontekst savremnog života i stvori bazu svjedočanstava prevedenu na strane jezike. To je već sada najveća baza audio-vizionalnih svjedočanstava o stradanju Srba i koja će, nadamo se, biti taj globalni argument gdje će svako i u svakom trenutku, bilo gdje na svijetu, moći da pristupi bazi i podacima, da čuje svjedočanstvo i da sam iz toga nešto nauči ili proslijedi to svjedočanstvo. Da se stvara mreža razumijevanja o tome šta se dešavalo Srbima na ovim prostorima. Imao sam priliku da putujući svijetom razgovaram s ljudima iz naše dijaspore i shvatili smo da njima upravo nedostaje ta vrsta argumentacije, iako oni možda i znaju šta se dešavalo. Ali, na primjer, u razgovoru s nekim u Njemačkoj ko uporno tvrdi da se nad Srbima nije desio genocid i da nismo stradali, njima nedostaje takva vrsta argumentacije, da im se pokaže da nije bilo tako, nego je bilo ovako. Upravo s ovom bazom podataka Memorijalni centar će, nadam se, uspjeti da djelimično promijeni stvari. Ta baza podataka podrazumijeva svjedočanstva iz Drugog svjetskog rata, svjedočanstva stradalih Srba sa Kosova i Metohije, stradalih Srba sa teritorije Hrvatske i, naravno, sa epicentrom na Republiku Srpsku. Prvi put imaćemo audio-video svjedočanstva koja su sistematizovana, obrađena, selektivno složena i dostupna svima, prevedena na strane jezike.
Već dugo se priča i o izgradnji Memorijalnog centra u Donjoj Gradini. Da li je Memorijalni centar Republike Srpske uključen u tu priču?
To je odvojna aktivnost od Memorijalnog centra Republike Srpske. Nadam se da će biti realizovana u što skorije vrijeme. To je isto tako obaveza za srpski narod u cjelini.
Radili ste brojne dokumentarne filmove koji su nagrađivani ne samo kod nas, već i u svijetu. Da li nagrade koje ste dobili imaju uticaj na promjenu slike o Republici Srpskoj?
To je politika malih koraka i rezultate svog rada često ne vidimo odmah. Oni nisu instant proizvodi. Međutim, konzistentna i uporna aktivnost će vremenom rezultirati nečim dobrim. Evo, da se vratimo samo na Velinka. Kada sam došao kod njega i predložio da radimo film, on je već gledao film „Djeca“, o majkama koje su izgubile tri sina. Gledao je film „Lica Lafore“ i znao je naš opus, znao je pristup i već je bio spreman da pristane na saradnju. To je bila ta olakšavajuća okolnost i uspjeli smo da snimimo film. Možda će neko drugi pogledati film o Velinku, pa će isto tako htjeti da njegova priča bude ekranizovana. Stvara se sistem spojenih posuda i na taj način je moguće valorizovati sve ono što radite na globalnom nivou. Uspjeli smo, recimo, prošle godine da prikažemo film „Svjedok“ širom SAD. Imali smo projekciju u Čikagu, Vašingtonu, Feniksu, Las Vegasu.
Kakve su bile reakcije?
Izvan onih primarnih reakcija, koje su isključivo ljudske i emotivne, ljudi su bili začuđeni količinom informacija koje film nosi. Bili su začuđeni zašto oni ne znaju za neke činjenice iz naše istorije. Vidjeli smo da se probudila jedna nova nacionalna energija koja isključuje revanšizam, koja isključuje pobudu da se stvari rješavaju na neki drugi način, već rađa ljudsku empatiju, nacionalnu svijest i važnost da moramo nastupati homogeno s idejom i pomenutom činjenicom da je nad nama izvršen genocid i da smo stradali. Ono što je jako bitno, kod mladih generacija koje su vidjele film, a koje žive u dijaspori, rodila se ljubav za istorijom, za proučavanjem i željom da saznaju više. Kao što je jedan čovjek rekao, čini mi se u Feniksu, ako film pogleda 2.000 djece koja žive u SAD možemo reći da smo napravili ogroman uspjeh, jer od te 2.000 djece će sasvim sigurno neko možda postati istoričar, neko će željeti da izgradi političku karijeru na temelju ideje o srpskom stradanju. Ne možemo znati rezultate svega ovog, ali možemo znati da radimo dobru stvar upravo na osnovu pokazatelja koje film nosi se sobom.
Planirate li da pravite još dokumentarnih filmova o srpskom stradanju u proteklom ratu?
Kao što sam već rekao, digitalna baza svjedočanstava i svako to svjedočanstvo jeste film u malom i svako svjedočanstvo oca koji je izgubio sina, majke, sestre koja i dalje traži brata jeste jedan dokumentarni film, svjedočanstvo našeg naroda koje pokazuje šta nam se sve dešavalo. Neke priče ćemo, naravno, dokumentovati u obliku filmske forme. Pokrećemo podkast čiji je cilj da svi oni ljudi, koji možda nisu imali dovoljno medijske pažnje, priče o stvaranju Republike Srpske, da ostavimo trajno sjećanje na sve ono što je definisala institucija Republike Srpske, na pojedince koje su je stvarali i u kontekstu kulture, medicine, sporta, vojnih operacija i politike. Planiramo da se bavimo onim što je naša suština i primat, a to su digitalne aktivnosti i da na digitalan način vodimo borbu na globalnom nivou za srpsko stradanje, da širimo istinu o tom stradanju i da razmišljamo, koliko je god to moguće, nekoliko koraka unaprijed.
Da li će film o Velinku Trbiću biti dostupan gledaocima izvan granica Republike Srpske?
Daćemo sve od sebe da ga što veći broj ljudi vidi. Već smo ga preveli na engleski i njemački jezik. Mislim da je bogatstvo filma upravo ta dimenzija više u odnosu na klasičnu ratnu priču, jer donosi i jednu ljubavnu i socijalnu dimenziju koja može biti prepoznata bilo gdje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.