Već više od deset godina žive zajedno, imaju dvoje djece i svakodnevno ruše predrasude oko toga ko s kim može.
Njihov dom krase kćerka Lena i sin Ognjen, a iako žive skromno, od minimalca i poljoprivrede, za njih je najvažnije da su složni i da ljubav vlada.
Šest puta do sreće
Da bi pronašao životnu saputnicu, Časlav je čak šest puta putovao u Albaniju. Kaže, ideju mu je dao poznanik, a putovanja nisu bila ni laka ni kratka.
– Dođe, uzme me ovaj iz Prizrena, u Lipljane kolima, pa sa njim za Albaniju. Tamo nas čeka drugi čovjek. Sviđa se, ne sviđa se, jedan put, drugi put, treći put… šesti put je bilo sreće. Tu je dao Bog dvoje djece, sina i kćerku – priča Časlav.
Porodica nikada nije imala ništa protiv njegove odluke da se oženi Albankom. Naprotiv.
– U moju odluku niko nije mogao da se miješa, ni pokojni roditelji, ni brat. Kada čovjek odluči da se oženi, nije bitno koje je žena vjere ili nacije. Bitno je da se živi kako treba i da Bog da porod i djecu – kaže Časlav.
Danas žive od njegove plate i rada na imanju, jer Leonora ne može da se zaposli.
Srpska snajka bez dokumenata
Kada je Leonora stigla u Skulanovo, nije znala ni riječ srpskog jezika. Prvi mjeseci su joj bili najteži.
– Kada sam se udala nisam znala srpski. Prva tri mjeseca bilo mi je baš teško, nisam razumjela šta me ljudi pitaju. Poslije šest mjeseci već sam dosta razumjela, iako ne savršeno – prisjeća se.
Iako deset godina živi na Kosovu, nikada nije imala sukob sa komšijama niti uvredu zbog toga što je Albanka. Najveći problem i dalje su dokumenta.
Leonora već više od decenije čeka ličnu kartu, zbog čega ne može da radi ni u srpskim ni u kosovskim institucijama. Da bi pomogla porodici, otvorila je krojačku radnju, ali posla skoro i da nema.
– Sa muževljevom platom jedva izlazimo na kraj. 250 evra je malo. Nemam ličnu kartu, ne mogu da radim. Do skoro nisam imala ni zdravstvenu knjižicu, svaki pregled sam morala da platim, tako je bilo i prilikom porođaja – iskrena je Leonora.
Promjena vjere i privikavanje na običaje
Kaže, privikla se na sve – običaje, vjeru, kućne rituale.
– Privikla sam se na običaje, slavim slavu, mijesim pogaču i slavski kolač, za Božić idem u crkvu. Promijenila sam i vjeru. To je jedan Bog, nema ih sto. Iako sam bila muslimanka, sve sam prihvatila – kaže Leonora.
Časlav je, priznaje, bio iznenađen njenom odlukom da promijeni vjeru.
– Nisam je tjerao, nisam ni tražio. To je željela sama. Nisam mogao da vjerujem da će vjeru da promijeni, ali za sve ostalo sam znao da će prihvatiti – dodaje on.
Djeca, skromne želje i selo koje nestaje
Njihova djeca, Ognjen i Lena, odrastaju skromno, ali u toploj i srećnoj porodici.
– Želim sveske, olovke i bojice za školu. Imam stari kompjuter koji ne radi dobro, pa bih volio novi laptop da mogu da igram igrice i učim – kaže devetogodišnji Ognjen.
Sedmogodišnja Lena dodaje: “Ne volim lutke, više volim autiće, ali bih volela i telefon.”
Skulanovo je selo koje polako nestaje. Nekada je imalo 84 domaćinstva, danas ih je svega 40, uglavnom starijih. U toj tišini, porodica Todić donosi život i nadu.
Časlavov otac Čedomir kaže da mu nacionalnost snaje nije bitna, prenosi Blic.
– Što je ona Albanka, pet para ne dam. Neki kažu svaka ti čast, a neke budale kažu uzeo si Albanku. Meni je važno da su složni – kaže Čedomir.
Ljubav jača od granica
Na Kosovu danas postoji više od 100 brakova u kojima su mladoženje Srbi sa Kosova, a žene Albanke iz Albanije. Priča Časlava i Leonore pokazuje da granice postoje samo onda kada ih ljudi naprave. Njihov život nije lak, ali je iskren, skroman i ispunjen ljubavlju koja traje uprkos svemu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.