Organizacije koje se bave istraživanjem ovih slučajeva navode da je čak 10.000 beba u posljednjih više od šest decenija pod sumnjivim okolnostima nestalo iz porodilišta širom Srbije. Svjedočenja roditelja o tome imaju gotovo istovetan šablon ljekari im saopštavaju da je dijete umrlo nakon rođenja, ali im nije bilo dozvoljeno ni da vide tijelo djeteta, kao ni da im se kaže gdje je sahranjeno. Najčešća rečenica kojih se majke sjećaju jeste ova: “doktor mi je rekao da je moja beba mrtva i da je bolje da ne vidim mrtvo dijete, jer ću pamtiti tu sliku do kraja života”.
U tu verziju, Dragica koja je danas aktivistkinja Udruženja roditelja nestale djece Vojvodine, sumnja već pune četiri decenije, prenosi Blic.
“Doktori kažu da već imamo jedno dijete i da brinemo o njemu”
Kao drugorotka, u to vrijeme radnica “Krušika”, Dragica se porodila 29. oktobra 1986. godine.
– Sledeće jutro bez mog znanja, s obzirom da je bio prevremeni porođaj i da je rođen sa 200 grama manje od propisane težine, moj sin je prebačen iz valjevske bolnice za Beograd. Odmah nakon otpusta iz porodilišta, kontaktiram ustanovu u Beogradu gdje je smješten i dobijam informaciju da stanje nije dobro. Misleći da mogu da budem sa njim, odlazim u tu ustanovu, ali mi kažu da nema mjesta za mene, ponavljanje da moj dijete nije dobro, da mu nisu razvijeni unutrašnji organi – sjeća se.
Ona i pokojni suprug, nastavlja, svakog drugog dana dolazili su u Beograd, imali priliku da svoje dete vide na kratko i uvjere se da nije na kiseoniku i da se hrani iz flašice.
Vidimo normalnu bebu koja raste, a doktori nam stalno govore da stanje nije dobro, da imamo već jedno dijete kući i da brinemo o njemu… I onda, 4. januara, nešto više od dva mjeseca od rođenja, dobijamo telegram da je sin preminuo. Stižemo sledećeg dana u ustanovu, tražimo da vidimo dijete, ali nam odgovaraju da ne možemo, “jer je na obdukciji” i da će ga oni sahraniti – priča ona za Blic.
Bebe su “umirale” samo majkama koje nisu bile sa njima
Valjevka podsjeća da tadašnji sistem nije dozvoljavao da se u sumnju dovodi zvaničan izveštaj bolnice, da je i sama vjerovala ljekarima, “jer ko bi počeo da postavlja pitanja bivao je proglašen neuračunljivim”. Međutim, kako kaže, u zvaničnu verziju smrti djeteta počela je da sumnja nakon očevih riječi “zašto bolnice ne sahranjuju i starce koji umru u njima nego samo bebe“.
A onda, sjeća se, kada i treći put ostaje u drugom stanju 1989. godine, slijedi isti scenario.
Opet se nakon pregleda doktora istog dana porađam u osmom mjesecu, ovoga puta na carski rez, i opet se moje dete, ovog puta djevojčica, prebacuje u istu ustanovu u Beogradu. Međutim, tada nisam odustala od toga da budem sa njom. Doktori mi govore da ovo nije isti slučaj kao sa prethodnom bebom, da je dete zdravo i da ne brinem ali, pošto sam već preživjela pakao, rekla sam im da ću ili umreti ili ostati sa njom. Sledeća dva mjeseca svakog dana gledam kako u ustanovu dolaze žene koje kažu da su “majke i čekaju “svoju” djecu, a nijedna od njih ne ide na izmlazanje. Ne idu jer nemaju mleko, a mleko nemaju jer nisu ni rodile – tvrdi Valjevka.
Za to vrijeme provedeno u ustanovi u Beogradu, kako kaže, nijednoj majci nije umrlo dijete.
– Tada sam zaključila da su bebe “umirale” samo majkama koje nisu bile sa djecom, što se meni dogodilo prvi put, i da je moj sin otišao kod neke druge žene – kaže Dragica.
Nema dokaza o obdukciji i sahrani, ali ni matičnog broja djeteta
Nestale bebe bile su javna tajna sve do 2013. godine kada je majka jedne bebe dobila slučaj protiv Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava.
Dragica, sve vrijeme ubeđena da joj dijete nije umrlo, tada postaje član Udruženja roditelja nestale djece Vojvodine i kreće u pravnu borbu, tražeći zvanične odgovore.
– Od ustanove u kojoj je navodno preminuo dobijam odgovor da dete ipak nije bilo obdukovano. Beogradske “Pogrebne usluge” mi odgovaraju da nijedno dijete sa prezimenom Manojlović, koje je preminulo 4. januara 1987, nije sahranjeno na grobljima kojima upravlja to JKP. Opština Savski venac dostavlja izvod iz matične knjige umrlih u kojem samo piše dete muškog pola i prezimena Manojlović, ali bez matičnog broja. Pišem MUP-u zašto moje dijete nije dobilo matični broj, već je i u njihovim knjigama zavedeno samo polom i prezimenom. Odgovaraju mi da im broj nije poslala matična služba – nabraja Dragica.
Sva ta dokumenta, potpisana i pečatirana od strane državnih službenika, za nju su dokaz da joj je sin živ.
– Nije obdukovan, nije sahranjen – šta više meni treba kao dokaz da nije umro, nego da je živ i nekome dat – zaključuje.
“Samo neka je živ i zdrav, gdje god da je”
Za istinu o sudbini svog sina, kaže Dragica, “boriće se dok je živa”.
Na pitanje šta bi mu rekla da danas ima priliku da sretne i upozna, odgovara – “samo neka je živ i zdrav, gdje god da je”.
– Ne bih željela da ga povredim, rekla bih mu da živi gdje god želi i sa kim želi, samo da zna da i ovdje ima svoju kuću, svoje dvije sestre, familiju… Već sam dva puta umrla, ne bih žalila ni treći put, samo da saznam istinu – poručuje Dragica Manojlović.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.