Penzije (ne)rastu

24 povećanja za 13 godina zvuče impresivno, pogotovo kada se građanima trlja nos milionima koji se za penzije izdvajaju iz budžeta.

Međutim, problem nastaje čim se statistika sudari sa stvarnim životom, a to je svakoga dana u mjesecu, svakoga mjeseca u godini….

Jer, ako je finanisjki položaj penzionera zaista toliko poboljšan, kako velika većina njih i dalje vaga da li će kupiti lijekove, platiti režije ili napuniti frižider?!

Najniža penzija u Srpskoj sada iznosi oko 350 KM, što je  povećanje od 21 marku, u odnosu na kraj prošle godine. Na papiru – rast, u stvarnosti – nepun kilogram junetine.

I, opet, gurema kako pregurati mjesec…

Upravo tu se krije suština koju nijedno saopštenje ne može sakriti – nije sporno da penzije rastu, sporno je što troškovi života rastu mnogo brže.

A poskupjelo je gotovo sve – hrana, lijekovi, grijanje, struja, komunalije, gorivo. Ono što je nekada moglo da se kupi za 100 KM, danas teško može da stane u 200. Zato penzioneri povećanja kojima se vlast hvali, gotovo i da ne osjete. Jer, kad penzija ode za koji procenat danas, odmah sutradan je “pojedu” nove, više cijene.

Činjenica – koju takođe niko ozbiljan ne može da ospori – jeste da veliki broj penzionera nema dovoljno za pristojan i dostojanstven život.

I zato, nikog ozbiljnog, ne treba da čudi što se našim najstarijim građanima, maltene, kosa diže na glavi kad čuju hvalisanja brojem povećanja penzije. Njima, logično, nije važno koliko je puta penzija otišla, nego šta za nju mogu da kupe. A uprkos povećanjima kojima se vlast hvališe, ovi ljudi, nažalost, sebi mogu da priušte sve manje. Odriču se svega čega mogu, a ono što moraju, kupuju na akcijama ili  obigravaju markete ne bi našli ulje ili brašno jeftinije za 10 feninga. Zato mnogi ne vole ni da čuju riječ „povećanje“, jer znaju da njime neće moći pošteno ni da se najedu, čak nijedan jedini dan u mjesecu.

Dakle, badava sva povećanja ovog svijeta, ako će penzioneri i dalje brojati žute kovanice pred kasama, za koje kupuju ono čime se samo preživljava.