Penzionisana učiteljica odlučila je da umre. Ne danas ili sutra, nego kada joj bolest onemogući normalan život i kada bolovi postanu nesnosni, piše Index.hr.
Njeno tijelo od djetinjstva pati. Boluje od MPS IV sindroma, bolesti pri kojoj, zbog nedostatka enzima za razgradnju šećera, stradaju kosti. Šećer joj doslovno izjeda zglobove, hrskavicu, kosti. U životu je imala više od deset operacija, tijelo joj gotovo potpuno ukočeno, kreće se uz pomoć štaka. I boli. Užasno boli.
Alenka Čurin Janžekovič je z odprtim pismom, v katerem pojasnjuje, zakaj se je odločila za samomor v Švici, pretresla slovensko javnost. https://t.co/UnfHspagv3
Večer (@vecer) February 2, 2019
U našoj maloj Sloveniji nema podataka koliko je oboljelih, ali u mojoj porodici ima dva slučaja. Ja i moja pokojna sestra – kaže Alenka Čurin-Janžeković.
Ona je načela tabu-temu u Sloveniji – pravo svakoga da izabere kada će umrijeti i da taj kraj bude dostojanstven. Zato je sve pripremila da po svojoj odluci umre u Švajcarskoj. Dobila je odobrenje od organizacije “Dignitas” da u njihovoj klinici sa njihovim ljekarima popije smrtonosni koktel koji će joj prekinuti patnju.
– Prvi kontakt sa “Dignitasom” i sa njihovim konceptom imala sam 2011. godine. Nakon operacije 2017. godine, kada je bol bio nesnosan i kada sam bila nepokretna, odlučila sam da ću to da učinim. Rekla sam sama sebi da ću, ako ovo preživim i budem toliko pokretna da mogu da odem u Švajcarsku, to i učiniti. U roku od godinu dana dobila sam zeleno svjetlo i ljekara koji će mi propisati koktel – ispričala.
Sakupila je više od 10.000 švajcarskih franaka i čuva ih spremne da plati posljednje putovanje.
– Skupo je, ali kada se čovek odluči na to, zna da mora da pripremi novac. Švajcarska jedina omogućava strancima eutanaziju i žele da zarade na tome – rekla je Alenka.
Nije joj žao novca, žao joj je što ne može da umre u Sloveniji. Smrt je samo dio kruga i vjeruje da, ako ima pravo na dostojanstven i slobodan život, ima i pravo na slobodnu i dostojanstvenu smrt. Podršku joj pruža suprug Marijan. Skoro četiri decenije su zajedno. Na neke njene riječi zasuze mu oči, na neke se nasmiješi.
– Ja bih želio da odem prije nje, ali želio bih da još godinama plešemo – kaže on.
– Da, plešemo. Iako se nakon posljednje operacije samo njišem na plesnom podijumu. Zamijenim štake Marijanom, svojom živom štakom. To mi pomaže da se nosim s bolešću – kaže Alenka.
Najstariji australijski naučnik, poznat po tome što je njegov univerzitet htio da ga penzioniše u 102. godini, otputovaće početkom maja u Švajcarsku kako bi okončao život, ponovo pokrećući javnu raspravu o eutanaziji.
Međutim, kako pustiti osobu da samo ode?
– On je snažan. Rekao mi je da neće biti egoista. Da će me pustiti ako se ponove bol i patnja od prije nekoliko godina. Ja nisam sigurna da bih njega mogla da pustim – priznaje.
– Najviše bih volio da odemo zajedno, ali ja sam, nažalost, zdrav i ne bi mi dozvolili. Tako da ću morati da čekam da sam umrem pa da zajedno opet plešemo – tiho kaže Marijan.
I on i Alenka silno vole život i baš zbog te ljubavi svesni su da je za nju eutanazija najbolji izlaz, prenosi Index.hr.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu