Kada ste posljednji put obuli “postole”? Imate li u rukama neko “remestvo”?
Teško da biste išta razumjeli kada bismo vam se obratili jezikom predaka. Ali, jezik je živ, konstantno se mijenja, prilagođava se novim generacijama i društvenim pojavama, ne može ostati zamrznut u vremenu. Iz tih razloga dešava se da neke riječi potpuno iščeznu iz upotrebe ili budu zamijenjene drugim, često stranim.
Na ovim prostorima vijekovima su se preplitale različite civilizacije, kulture, religije. I narodi koji su davno nestali u hodnicima istorije utisnuli su svoje tragove, koji tu i tamo izrone iz prošlosti u vidu arheoloških nalaza. Koliko se jezika i riječi čulo i smijenilo od vremena sveslovenskog vrhovnog božanstva Peruna do naših dana, teško je i pretpostaviti.
Nije ni čudo što se u srpskom jeziku danas koriste i mnoge riječi koje mu ne pripadaju, ali za koje ne može da se nađe domaći pojam. Mnoge su i zamijenjene – turcizmima, germanizmima, anglicizmima i ostalim tuđicama. Sve su one učinile naš rečnik bogatijim i dinamičnijim. Ipak, kada biste sada čuli neku staru riječ na starosrpskom ili praslovenskom jeziku, neku koja je ostala daleko u prošlosti, vjerovatno ne biste imali pojma šta bi mogla da znači.
Danas, na primjer, podlogu na koju uveče spuštamo glavu zovemo turcizmom jastuk, a naši preci govorili su “uzglavlje”, “uzglavnica”, “blazina”. Interesantno je porijeklo ove posljednje, koja se inače čuje u slovenačkom. Blazina je najprije bila greda na krovu, a kasnije ona na kojoj počivaju krovne rožnjače, što se metaforički može shvatiti kao jastuk, objašnjava Instagram stranica porijeklo_riječi, prenosi Blic žena.
Domaća riječ za turski jorgan bila je “perina”, iz vremena kada se pokrivač punio perjem. Možda se još čuje u nekim krajevima Srbije. Balkanski turcizam persijskog porijekla papuča (doslovno pokrivač za noge) istisnuo je riječ praslovenskog porijekla “postola” (od pod + stati). Ako ste često u Grčkoj, možda ste čuli sličnu riječ “papoutsia”, odnosno cipele.
Turska kesa proterala je slovensku “mošnju” (izvorno kesa od kože), a njeni ostaci danas se vide u riječi mošnice. Mađarska cipela zamijenila je staroslovensku “crevlju”, koja je proistekla iz riječi “crijevo”, čije je prvobitno značenje bilo odrezana koža.
Balkanski turcizam arapskog porijekla zanat (vještina, znanje) potisnuo je u zaborav staroslovensko “remestvo”, tok je turski džep zamijenio domaću riječ “špag” (razrez), koju je Vuk Karadžić zabilježio u Dubrovniku i Crnoj Gori.
Turska torba i njemačka tašna zauvijek su iz upotrebe istisnule pregršt domaćih riječi: “užinara”, “obramnica”, “uprtnjača” (od prtiti – nositi, tovariti). Ranije smo čovjeka bez kose opisivali slovenskim pridjevima “lis” i “plješljiv”, dok danas koristimo turski izraz ćelav (od “kel”).
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.