Njen nestanak prijavljen je 13. avgusta u Stanićima, dok je pokušavala da se spasi od vatrene stihije. Prema dosad poznatim informacijama, Dragana se tokom požara nalazila u automobilu s još dvije osobe, a nakon što je izašla iz vozila izgubio joj se svaki trag.
Na požarištu je kasnije pronađeno tijelo ženske osobe. Sve dosad poznate okolnosti upućuju na to da je riječ o nestaloj Dragani Antešević, ali se još čeka zvanična potvrda identiteta nakon završetka postupka identifikacije.
Porodica je radi identifikacije dostavila DNK uzorke, dok je Draganin suprug stigao u Hrvatsku.
Tragedija je dobila dodatnu dimenziju zbog komentara i optužbi koje se gotovo nakon svakog većeg požara na Jadranu pojavljuju na društvenim mrežama, a u kojima se za podmetanje vatre nerijetko unaprijed optužuju ljudi iz BiH i Srbije.
Upravo na takve predrasude i govor mržnje osvrnuo se novinar Vinko Vuković u tekstu posvećenom Dragani.
Tim povodom prenosimo komentar Vinka Vukovića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, u cijelosti i bez redakcijskih intervencija.
Vatra ne bira
Vatra ne bira. Ne pita za ličnu kartu. Ni za rodni list.
Dok je Omiš gorio, dok su pucale plinske boce i dok se branio goli život, jedna je mlada žena ostala zarobljena u kovitlacu dima i pepela. Bježala je iz automobila, tražila spas. I nije ga našla. Sezonska radnica, kažu. Došla je iz Bosne, iz Kotor Varoši. Došla je odraditi još jedno teško ljeto na našoj predivnoj obali.
Svako ljeto ista priča
Čim plane prvi bor, a plane, bez brige, čim nakon nakon dugih, sušnih dana, zapuše prva bura, po šankovima i internetskim bespućima čuju se iste teorije. Zna se ko pali. Oni. Jer u njima, kaže popularna pjesma, vire ni.
Ne mogu oni podnijeti da mi imamo more, a oni jedva koju rijeku.
Teroristi sa šibicama. Arhetipski krivci za svaki plamen uočen na Jadranu tokom turističke sezone. Svako ljeto ista priča. Isti folklor mržnje koji nam služi kao savršen paravan za vlastiti nemar, za nepokošene parcele, nepostojeće protupožarne putove, nevidljive hidrante i državu koja ne funkcionira.
A onda nam sudbina, ta beskrajno cinična rediteljka, opali šamar.
“Nije palila. Bježala je”
U paklu omiškog požara, u zemlji gdje se nacionalnost važe preciznije od zlata, žrtva strašne stihije bila je lijepa Dragana.
Umjesto da noću pali, čekajući povoljan vjetar i idealnu temperaturu, ona je došla čistiti naše apartmane, posluživati naše goste i donijeti kući koji evro zarađen u znoju hrvatskog ljetnog raja. Nije palila. Bježala je. Bježala je od iste one vatre od koje su bježali i strani turisti i lokalni heroji.
Dok se po društvenim mrežama vrte komentari puni žuči i sumnji u “asfaltske diverzante”, u crnoj vreći na splitskoj patologiji leži djevojka čija obitelj šalje DNK uzorke iz Bosne samo kako bi je mogli dostojno pokopati. Umjesto da uživa u odmoru, Draganin suprug stiže na ovo naše crno more da preuzme ono što je ostalo od njezine mladosti.
Na zgarištu nema razlika
Draganin pepeo pomiješan je s pepelom omiških maslina i vinograda. Na zgarištu nema razlika. Nema granica i istorijskih računa. Dragana odjednom više nije njihova, ona je naša. I takva će, u inat jadnicima zaslijepljenim mržnjom, i ostati.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.