Ona je u kolumnama opisivala sve što je prolazila tokom liječenja, uspone, padove i psihičke izazove, prenosi Blic.
Vedrana je govorila da se smrti ne plaši, a prije nekoliko mjeseci je rasplakala čitaoce kada je pisala kako zamišlja život svojih najbližih nakon njene smrti.
– Je**te, koji davež. Hemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica… Pa dođeš kući. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvijeta oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto. Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. “Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe”. Ćutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba misliti ružičasto. Moj muž skače sa stolice, “naši” će ipak biti prvaci… Kako će izgledati život u kući kad me ne bude – napisala je Vedrana tada i dodala:
– Šta će se promeniti? Mome će mužu si*ati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi… Smijem se glasno. “Konačno”, govori muž, “vidiš da hemo ima smisla, bolje si, ozdravićeš”. Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje shvata da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti, zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta… “Je*ale te jagode”, vrisnula bih histerično, “bori se za život, ne planiraj moju budućnost”. Zato mu nisam spomenula onu si*atu kuvaricu. Prijateljica me opet zove: “Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli…’ A onda me zabrinuto pita, “kako si?” Osjeća se krivom. Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti želim živjeti? Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo – pisalo je u njenoj objavi.
“Kajem se što sam rodila”
Podsjetimo, Vedrana je tokom bolesti govorila i o odnosu sa djecom.
– Moji prijatelji, moji zdravi prijatelji pate jer su im djeca nepodnošljiva. Hladna, bezosjećajna. Žao mi je mojih prijatelja jer nisu slobodni. Meni su moja djeca stranci, nepoznati ljudi koji mi idu na živce jednako onako kako i ja idem njima. Kad su bila mala tražila su moj zagrljaj, slinom mi bojala lice, kikotom me zasmijavala. Njihove ručice, njihove nožice naborane poput onih francuskih guma, sve me to dovodilo do emocionalnog orgazma. Danas znam da su moja djeca tada bila životinjice koje su morale biti ljupke da bi preživjele. Da me nisu grlili, da su pljuvali u mene, da nisu vrištali od sreće kad bih se ukazala na vratima možda bih ih dala u dobre ruke pa neka se onda te ruke je**u s gadnim životinjicama. Želim reći, između moje djece i mene nikad nije bilo ljubavi. Sve je bio goli interes. Ona su me čupkala za kosu i žmirila od užitka jer su njušila da bez mene ne mogu, ja sam svršavala od sreće jer sam mislila da sam se sudarila sa esencijom ljubavi – napisala je tada ona, pa nastavila:
– Koji zaj**. A onda… Vrijeme leti pa odjednom s druge strane stola vidiš strance koji su k tebi svratili na nedjeljni ručak jer misle da moraju biti pristojni. Tvoj muž i ti pokušavate nakon ručka, dok se kava puši, započeti razgovor na bilo koju temu. Otkako imam rak tako mi malo ljudi treba, oni najbliži najmanje. Volim samo muža. On se nije promijenio. Žalim što sam rodila, mislila sam da ću roditi vječnu ljubav. U nekim godinama nikome od nas pamet nije jača strana. Biologija nas je*e. Meni treba neko čije oči nisu ledene, čije ruke nisu hladne čiji glas nije pun lažne žalosti. I zato, ako mi na ovom pregledu doktor kaže da vidi “neke sene” ali da će biti sve u redu, reći ću mu da isključi tužnu trubu jer ja ni za čim ne žalim. Nikoga nisam izgubila, nisam sama, uz mene je čovjek koga volim. Njega će moje metastaze, ako ih bude bilo, zaista ugristi za srce. Za bivše lovce na moje sise pune mleka živo mi se je*e. Rak je odvezao zimu koja mi je okivala srce, neka se moja djeca bore sa svojim olujama, ja odavno nisam njihov kapetan. Telefon zvoni. Unuk. Zove nakon tri mjeseca. Kako si, nona? Ne dižem slušalicu. Ko te je*e, zlato nonino – poručila je.
“BOLEST NAPREDUJE” Umrla Vedrana Rudan u 76. godini, a ovako je govorila o borbi sa opakom bolešću
PREMINULA VEDRANA RUDAN “Otišla je na područje bez signala”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.