„Pregruba, netaktična, vulgarna i najčešće u pravu“ Hrvatski teolog se oprostio od Vedrane Rudan, evo šta je rekao za književnicu

Od nje su se oprostili mnogi, a jedna objava poznatog hrvatskog teologa Gorana Šarića privukla je posebnu pažnju javnosti i čitavog regiona.

„Pregruba, netaktična, vulgarna… i najčešće u pravu“

– Prvih 20 godina života proveo sam svega nekoliko metara od kuće Vedrane Rudan. Za taj kraj me vežu najljepše uspomene. Nju pamtim od djetinjstva kao britku kritičarku mnogih negativnih pojava u društvu. Nekad pregruba, netaktična, vulgarna… i najčešće u pravu.

Kako je otkrio Goran, Vedrana je živjela pored jedne od najljepših crkava, ali u Boga nije vjerovala.

– Jednom prilikom, dok smo stajali u njenom dvorištu, rekao sam joj: „Uvijek me u Srbiji pitaju za Vas.“ Odgovorila je kao iz topa: „Mene za tebe nikad.“ To je bila Vedrana Rudan. I kako da joj čovjek išta zamjeri? Žao mi je što, iako je živjela usred „hrvatskog Nazareta“, tik pored svetišta Majke Božje Trsatske – jedne od najljepših crkava na svijetu – nije vjerovala u Boga. No, svjestan sam da smo mi hrišćani, kako sveštenici tako i laici, prečesto antireklama za Hrista. Nadam se da se pred sam kraj ipak izmirila s Kraljem vjekova, onim u kojem sve živi.

Sinu nije ostavila nasljedstvo

Književnica Vedrana Rudan preminula je u 77. godini života nakon duge i teške bolesti. Njene kolumne su bile nadaleko poznate, a u jednoj od njih od prije pet mjeseci Rudanova je pisala o sinu.

Ona je čitaocima otkrila da ga ne želi na sahrani.

Kolumnu Vedrane Rudan iz marta ove godine prenosimo u cijelosti:

– Nakon duge i teške…’, koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje dr**ti po mobilnom… Umjesto da zastanete! Iz poštovanja prema onoj sirotici ili sirotanu. Nakon duge i teške… Okej teške. Ali koji je to ku**c duge. Ja sam sad već toliko dugo duga da i ne znam koji rak imam. U Zagrebu su mi rekli, tri mjeseca. Je***a. To je podatak. Tako treba razgovarati s bolesnicima. U tri mjeseca se možeš organizovati, opustiti, shvatiti da će umrijeti i svi oko tebe, odlučiti ko će ti doći na sahranu…

„Tri mjeseca“ je i utjeha. Daje ti vremena da analiziraš šta si sve krivo napravio, koga si trebao poslati u ku**c, srećom, još imaš vremena. Jedna sam od rijetkih koja u životu nije griješila. Dapače, uvijek sam pretjerivala u pristojnosti i empatiji. Imala sam prijateljicu, bože, koliko „prijateljica“ imamo mi žene. Dok mi nisu rekli dijagnozu ćutala sam. Iz mene je provalilo jednog jutra, desetak dana poslije operacije. Ležala sam na kauču poput tranširane krave, kad, evo nje.

– Ne bi vjerovala. Bila sam s Nikicom u Lidlu. Mala je bila u kolicima. Prišao nam je neki gospodin i rekao mi – šinjorina, danas cure rađaju dok su još djevojčice.“ Smijala se histerično pokazujući mi dva nova implantanta. „Kako si?“ Je**te! Nećeš mi na sahranu! Nećeš! Imaš šezdeset i četiri godine, a u Lidlu zbog tebe svi ku****i stoje na gotovo.

– Je***e! Čitav te život znam. Pedeset mi godina pričaš lovačke priče, a ja dobra poput hljeba i naivna kao časna u noći kad je postala nečasna… a, ne, ne, ne. Nećeš na moj pogreb, gaduro na pragu osamdesete. „Imate još tri mjeseca…“ „Mama“, rekao mi je sin, „kako ćemo podići troje djece? Svijet je poludio. Sestra nema djece, imaju stan, nema nikakve potrebe da dobije ni komad kuće…“ Podivljala sam. „Zašto imaš troje djece? Ko ti ih je uvalio? Ona je moje dijete, tu je i tata. Kuća jeste moja starina, ali tvoj otac i ja u nju zajedno ulažemo već četrdeset godina…“

Nije uspio sakriti tipični, podrugljivi osmijeh. Znate već, budalo stara, jedina si u gradu koja ne znaš. Odlučila sam. Nećeš dobiti ni komadić kuće, a nećeš mi doći na sahranu ni ti ni njeno troje djece. Neka im kuću ostavi otac, piše Telegraf.rs.