Sukob u Ukrajini sve brže gubi posljednja ograničenja i poprima sve odlike „totalnog rata“ sukoba u kojem se primarni cilj seli sa borbi na samom frontu na potpuno slamanje ekonomije, infrastrukture i volje protivničkog društva na dugi rok.
Šta je totalni rat
Rat punog obima koji Rusija vodi protiv Ukrajine danas je jedan od najsmrtonosnijih sukoba 21. vijeka i jedan od najbrutalnijih, najdužih međudržavnih ratova još od 1945. godine. Pa ipak, pojam „totalni rat“ jedva da se pominje u inače živoj intelektualnoj debati, piše „Kijev indipendent“.
Sve dok je ruski predsjednik Vladimir Putin izbjegavao da proglasi opštu, prinudnu mobilizaciju u Rusiji i dok se ekonomska aktivnost u obje zemlje odvijala koliko-toliko uobičajeno, nije uvijek djelovalo da su obje strane uložile apsolutno sve što imaju. Međutim, mnoga ograničenja koja su sprečavala da sukob preraste u totalni rat sada počinju da nestaju.
Totalni rat podrazumijeva sukob u kom se zaraćene strane ne fokusiraju samo na uspjeh na samom frontu, već i na slabljenje i uništenje ukupnih kapaciteta neprijateljske države da vodi rat – od vojne proizvodnje i izvora prihoda, do infrastrukture i, na kraju, same volje društva da se bori.
– Totalni rat je sinonim za potpunu mobilizaciju nacije, gdje se svi elementi državne moći stavljaju u službu ratnih napora. To znači da koristite svaki resurs svoje zemlje za vođenje rata, bilo u odbrani ili u napadu, a kako rat odmiče, sve potpunije obuzima cijelu naciju – izjavio je penzionisani general-major australijske vojske Mik Rajan.
Za Kijev, peta godina rata donijela je mnoge pozitivne pomake, naročito u poređenju sa istim periodom prošle godine. Tada je Ukrajina bila u režimu pukog preživljavanja – uzdrmana strepnjom da bi je administracija američkog predsjednika Donalda Trampa mogla prepustiti samoj sebi ili čak primorati na kapitulaciju, prolazeći kroz burnu diplomatsku neizvjesnost, dok su ruske snage vršile neprekidni pritisak i napredovale duž linije fronta.
Ono što je najvažnije, dok su ruski gubici na frontu ostali konstantno visoki, njihovo teritorijalno napredovanje bilo je zanemarljivo.
Sada su Ukrajinci intenzivnim napadima duboko iza linije fronta prvi put izvršili strateški pritisak na Moskvu – kako udarima srednjeg dometa (od 50 do 200 kilometara) po okupiranim teritorijama, tako i napadima dugog dometa na rafinerije nafte, energetska postrojenja i skladišta u dubini ruske teritorije.
– Ovo je već postalo nalik bokserskom meču bez unaprijed određenog broja rundi. Svaka strana svoju pobjedu vidi u sposobnosti da ostane na nogama do posljednje runde, nadajući se da će se protivnik slomiti pod teretom razaranja i nagomilanih socijalnih, ekonomskih i političkih problema – slikovito je objasnio Nikola Bjeljeskov, naučni saradnik ukrajinskog Nacionalnog instituta za bezbjednosne studije.
Ekonomska eskalacija
Želeći da iskoristi ukrajinsku prednost i stvori sliku o Kijevu kao pobjedničkoj strani, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski je krajem juna najavio „40-dnevnu operaciju uticaja“ – osim napada na rafinerije nafte i luke, izvedeni su i udari na tankere „flote iz sjene“ u Azovskom moru i napadi na skladišta „Vajldberiza“ (ruski Amazon) – sa ciljem da primora Putina da sjedne za pregovarački sto.
Međutim, širi ekonomski efekat – što je najvjerovatnije i bio cilj – jeste sljedeći:šteta od više milijardi dolara nanesena ruskoj ekonomijirizik od velikog finansijskog šokapojačan osjećaj među običnim Rusima da rat direktno utiče na njihove živote
Međutim, Moskva nije ustuknula, već je odgovorila žestokom protivofanzivom na ukrajinsku ekonomiju, uključujući udare na ključne logističke i trgovačke lance u Ukrajini, ali i na lučku infrastrukturu u Odeskoj oblasti, čime je zemlja lišena ključnih prihoda od izvoza žita i sirovina.
Ova nova ruska ekonomska eskalacija dolazi u trenutku kada se ukrajinska PVO suočava sa opasnom nestašicom raketa za sistem „Patriot“ i naletom novih, bržih dronova tipa „šahed“.
Pred zimu koja bi mogla biti najteža do sada za Ukrajinu, prijeti opasnost da bi rusko gađanje luka, privrede i kritične infrastrukture moglo proizvesti kumulativni efekat tipičan za „totalni rat“.
– To se ne razlikuje od Linkolnove „strategije anakonde“ protiv Juga u Američkom građanskom ratu, čiji je cilj bio pritisak na svaku tačku i svaki segment ratne sposobnosti protivnika: na vojsku, narod, diplomatiju i ekonomiju – naglasio je Rajan.
Ulažu sve karte
U samom središtu koncepta totalnog rata nalazi se masovna – uglavnom prinudna – mobilizacija vojno sposobnih muškaraca, što je bila odlika svih glavnih učesnika u oba svjetska rata.
Putin je dugo oklijevao sa novim prinudnim regrutovanjem – nakon haotičnog prvog talasa iz 2022. koji je izazvao egzodus stotina hiljada Rusa iz zemlje – oslanjajući se na visoko plaćene dobrovoljce pod ugovorom. Međutim, na frontu gdje ukrajinski dronovi stvaraju neprobojne „zone uništenja“, ruski gubici su dostigli nivo koji se više ne može pokriti samo dobrovoljcima. Zbog toga je Moskva prinuđena da razmatra novi talas zvanične mobilizacije, prihvatajući i udar na politički rejting radi ostvarivanja ratnih ciljeva.
S druge strane, Ukrajina sprovodi prinudnu regrutaciju od samog početka rata. Zbog znatno manjeg demografskog potencijala i oštrih metoda vojnih odsjeka, u ukrajinskom društvu rastu tenzije i nezadovoljstvo, dok država istovremeno nastoji da sačuva najmlađu populaciju od odlaska na front, piše „Kijev indipendent“.
Borba na duge staze
Dok se napadi dugog dometa rasplamsavaju, a bitka za „pojas tvrđava“ u Donbasu na istoku Ukrajine počinje svom silinom, nade u prekid vatre prije zime potpuno su se raspršile.
– Osim toga, čak i ako linija fronta ostane statična, sve dok nijedna strana ne bude primorana na ozbiljne ustupke, rat Rusije protiv Ukrajine po svemu sudeći postajaće sve više totalan.Logika iza pristupa obje strane je ista – baciti protivnika na koljena prije nego što sam doživiš slom – ističe Bjeljeskov, prenosi Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.