Navikli smo da Alberta Ajnštajna posmatramo isključivo kao neprikosnovenog predstavnika nauke, ali su njegovi najbliži znali i drugu stranu ovog nevjerovatnog fizičara. On je imao dijete o kojem se gotovo nikada nije govorilo u zvaničnim biografijama tokom njegovog života. Priča o tome zašto je jedan od sinova slavnog naučnika bukvalno živ izbrisan iz sjećanja javnosti i šta se zapravo desilo sa dječakom koga se otac najviše plašio da ne izgubi, tjera suze na oči.
Eduard Ajnštajn došao je na svijet u Cirihu 28. jula 1910. godine i bio je drugo dijete u porodici slavnog fizičara i njegove prve supruge Mileve Marić. Razlika između njega i starijeg brata Hansa Alberta bila je punih šest godina, a otac ga je iz milošte zvao Tete, što je deminutiv od francuske riječi za mrvicu ili mališana.
Kada se porodica preselila u Berlin, odnosi između roditelja potpuno su se raspali, pa su se 1919. godine zvanično razveli. S obzirom na to da je Mileva Marić mrzila njemačku prestonicu, uzela je oba sina i vratila se u Cirih.
Mnogi istoričari ranije su smatrali da se Albert Ajnštajn prema djeci držao izuzetno hladno i rezervisano, ali nedavno pronađena pisma u potpunosti ruše taj mit. Ona zapravo pokazuju da je fizičar veoma brinuo o dječacima, neprestano se raspitivao za njihove uspjehe i u svom ludom rasporedu uvijek pronalazio vrijeme da ih lično čuva dok je njegova supruga obavljala kućne poslove.
Međutim, od najranijih dana Eduard je bio veoma slabo i krhko dijete, pa je zbog prehlada i bolesti često propuštao zajednička putovanja. Albert se ozbiljno plašio za zdravlje i život svog sina, pa je u jednom pismu kolegi priznao svoj najveći strah – da mališan možda neće doživjeti punoljetstvo, što ga je deprimiralo više od bilo čega drugog na svijetu.
Uprkos tom izuzetno slabom tijelu, dječak je pokazivao briljantan um i nevjerovatne kreativne talente, pisao je pjesme, obožavao muziku i sanjao o psihijatriji, smatrajući Sigmunda Frojda svojim najvećim idolom.
Kada je 1929. godine briljantno položio ispite kao jedan od najboljih učenika, upisao je medicinu na Univerzitetu u Cirihu sa željom da liječi duševne bolesti.
Ajnštajn je bio izuzetno ponosan na svog nasljednika i jedno vrijeme činilo se da mladića čeka velika naučna karijera, ali biti potomak čovjeka čije lice zna cijeli svijet za njega je bio pretežak teret. Mladić se u privatnim razgovorima stalno žalio kako je neizdrživo imati tako velikog oca, priznajući da se pored njega uvijek osjećao malim i beznačajnim, što je stvaralo ogroman pritisak na njegovu psihu.
Strašna dijagnoza i rastanak koji je slomio srce
Kada je imao samo dvadeset godina, kod mladića su se pojavili prvi ozbiljni znaci šizofrenije. Okidač za to bila je nesrećna ljubav prema jednoj starijoj profesorki, a sudbinska ironija ležala je u tome što su se upravo u tim istim univerzitetskim hodnicima nekada davno upoznali njegovi roditelji.
Nakon što se ta romansa završila potpunim krahom, njegova psiha je popustila, pa je 1930. godine čak pokušao da sebi oduzme život. Ljekari su mu ubrzo postavili zvaničnu dijagnozu, a 1932. godine Eduard je smješten u psihijatrijsku bolnicu Burghölzli u Cirihu.
Njegov brat Hans i brojni stručnjaci kasnije su tvrdili da su tadašnje brutalne metode liječenja samo dodatno pogoršale stanje nesrećnog pacijenta, jer mu je terapija elektrošokovima trajno oštetila govor i pamćenje, pa je studiranje zauvijek prekinuto.
Mileva se nevjerovatno požrtvovano brinula o bolesnom sinu, a iako je njen bivši muž redovno slao novac, ona je padala s nogu pokušavajući da pokrije basnoslovne bolničke račune.
Ajnštajna je do same smrti razdirala griža savjesti zbog sudbine mlađeg djeteta, a njegova druga supruga Elza primjećivala je kako ta duboka tuga bukvalno izjeda naučnika iznutra.
On je bio uvjeren da je ova teška bolest nasljedna i da ju je dječak dobio sa Milevine strane, pa je u jednom pismu prijatelju sa gorčinom napisao da je onaj najprefinjeniji i najtalentovaniji od njegove djece, koji je naslijedio njegovu pravu prirodu, sada zarobljen neizlječivom duševnom bolešću.
Posljednji susret
Stvari su se dodatno zakomplikovale početkom tridesetih godina prošlog vijeka kada je Eduard, u naletu jednog nervnog sloma, sasuo ocu u lice da ga iz dna duše mrzi. U to vrijeme je u Evropi uveliko jačao nacizam, pa je slavni fizičar morao hitno da pobjegne u Ameriku. Iako je njegov stariji brat kasnije krenuo za njim, za Eduarda je preseljenje bilo apsolutno nezamislivo zbog katastrofalnog zdravstvenog stanja.
Ajnštajn je očajnički želio da povede sina sa sobom u Sjedinjene Američke Države, ali su ljekari to strogo zabranili. Zbog toga je 1933. godine slavni naučnik posljednji put posjetio svoje bolesno dijete i nakon tog dana se više nikada u životu nisu vidjeli. Do kraja života komunicirali su isključivo putem pisama, a mladić ni tada nije izgubio interesovanje za umjetnost, pa je stalno pisao pjesme i slao ih ocu, dok je portret njegovog idola Frojda i dalje ponosno visio u bolničkoj sobi.
Nakon što je Mileva preminula 1948. godine, Eduard je trajno smješten u bolnicu Burghölzli, gdje je i živio do samog kraja. Preminuo je od posljedica moždanog udara 1965. godine, nadživjevši svog slavnog oca za čitavu deceniju, navodi ŽenaBlic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.