Ova, juče najsrećnija majka u Srbiji, nije slučajno doček svoje otete djece Esme (15), Ajše (14) i Tarika (8) na aerodromu opisala kao prvi dan njihovog budućeg života. Jer, sve što se Slavici dešavalo čak i po rođenju troje nasljednika nije bio život dostojan čovjeka.
Na žalost, Slavica Burmazović je imala i nesrećno djetinjstvo što je predodredilo njen život i izbor partnera, kako je ispričala u ispovesti u emisiji “Život priča” koja se na TV “Prva” emitovala marta 2016. godine.
Nisam uspjela. Još od smrti oca, imala sam osam godina, kada se naša porodica raspala, moja mama je krenula drugim putem, psihički, vjerovatno se i ona nije snašla. S jedne strane, drago mi je što nije živa da ovo sada vidi, naše patnje. Nisam uspjela ni da studiram, iako sam upisala fakultet, majka mi nije dala, povukla je moja dokumenta. Ja sam otišla u Beograd sa 18 godina i da tada nisam otišla, možda bi moj život izgledao drugačije. Stalno sam tražila podršku i možda sam za to imala pogrešan izbor partnera. Vi tražite snažno rame, koje će vašu snagu da upetostruči, jer treba mnogo snage da rastete sami – ispričala je Slavica u dramatičnoj TV ispovijesti, dodavši da ima i sina iz prvog braka.
Već na početku veze Ejupovu snagu osjetila je, nažalost, na svojoj duši i koži.
– Fizičko zlostavljanje je krenulo odmah kad je shvatio konstelaciju mog okruženja – da nemam oca kao figuru da me zaštiti. Odvojio me od porodice, od prijatelja, i u jednom momentu sam shvatila da sam sama. Vi ustanete ujutru i hoćete da nekoga pozovete na kafu, i shvatite da nemate koga da pozovete. Nemate ni sa kim kontakt. Imala sam samo sebe, svog sina, djevojčice i kasnije i Tarika, tako da mi je taj period bio psihički najteži – riječi su ove majke.
– Prvo je bilo kako sam to obučena, vraćao me kući da se presvučem kada bih krenula na posao, jer je suknja previše kratka, onda mi je iscijepao i bacio sve haljine, sve što je smatrao neadekvatnim to je bacio. Adekvatno je bilo samo da nosim maramu, široku garderobu, da ne ličim na ženu – ispričala je ova žena teške periode iz svog života. Ali, nije ni slutila šta je tek čeka.
– Onda me je uporno lomio, lomio, a u jednom momentu sam pala skroz i mislila da ću da skrenem, da završim u ludnici. Ja nisam realno sagledavala stvari, mozak mi je okrenuo, način razmišljanja. Kad on preokrene priču, vi pomislite kao da vi niste bili tu, a ako se borite da ispričate svoju priču, on to preokrene i vi dobijete šamar. Jednom me je pred Ajšom i Esmom udario i ja sam pala. One su vrištale i pobjegle u sobu i sakrile se ispod kreveta. Ja sam se trudila da ćutim pred decom, jer ako nešto kažem, on me udari. Jednom mi je polomio nos u kolima, zato što sam htjela da ispravljam krive drine – naglasila je Slavica.
Hrabra majka posebno je apostrofirala da poštuje sve vjere.
– Učili su me da su svi ljudi isti, da svako ima pravo da živi kako hoće, da je bog samo jedan. A Ejup se hvata samo za svoj Kuran, kažem njegov, jer postoji neka knjiga kao da je pisana samo za njega, kad on opravdava sebe, on pronađe u knjizi da se opravda, iako dva reda iznad stoji nešto loše što je uradio, ali on kaže da se to ne računa. On to tumači kako njemu odgovara, da sebe zaštiti. Govorio je “meni je bog oprostio, ja sam danas klanjao pet puta i oprošteno mi je.” – podvukla je Slavica.
Kada se udala za Ejupa nije ni znala da on već ima suprugu u Turskoj.
– Dok nisam rodila drugu kćerku 2005. godine nisam znala za to. Znala sam samo da je bio u braku, da ima dvoje djece, ali da on tu ženu ne voli, da su oni rastavljeni i da on samo izdržava nju i djecu. Ja u to vrijeme u tu priču nisam ni posumnjala, jer je boravio ovdje sve vrijeme. I ako bi otišao u Tursku, ja sam mogla da ga pozovem i u ponoć, i u jedan i u tri sata. Jer, ako ste u braku, vi ne možete u pola noći da se javljate na telefon. Ja, kao žena sam bila sa te strane mirna. A on je u stvari sve vrijeme lagao i živio je sa njom i djecom. Ta žena je u stvari njegova sestra od strica. Oni su Kurdi po nacionalnosti i kod njih je to ustvari dozvoljeno, ta krvna vjenčanja – objasnila je hrabra žena.
Slavica i Ejup rastajali su se tokom braka gotovo svake godine.
– Od 2004. do 2014. rastajali smo se jedno sedam, osam puta. To su bile katastrofalne svađe, odlasci, izbacivanja iz stana. On je često spavao ispred mojih vrata, cijeli komšiluk je znao, pa su govorili: dobar je čovjek, pusti ga, primi ga. U principu, uvijek je ponovo dolazio zahvaljujući mojoj majci, jer nju bi pozvao, rekao da imamo problem, ona mi govorila da griješim, da se smirim – pričala je Slavica.
– On je mene morao da ima po svaku cijenu, bez obzira na to da li je tu bilo sloge ili ljubavi. Nekoliko puta mi je izjavljivao da sam ja njegova do smrti, ili ću biti mrtva. Nema treće opcije – da mogu da maštam ili razmišljam o nekom drugom životu. Uskratio mi je posao, prijatelje, familiju. Za tih nekoliko godina ostala sam okružena njegovom bodljikavom žicom, a za druge nasmijana i srećna, jer zaboga, mi smo tako velika i srećna porodica, a ono što se dešavalo između četiri zida, mene je bilo sramota, a iskreno rečeno, osjećala sam i krivicu da pričam o nečemu, jer sam smatrala da sam ja kriva – ispovjedala se nesrećna žena.
Kidnapovanju djece prethodio je još jedan krvavi pir Turčina.
– Pet puta me je krvnički udarao u glavu, skočio na mene i udarao, ja sam mislila da će oči da mi ispadnu, krila sam glavu i pukla mi je bubna opna ponovo. Imala sam poslije toga još problema, udario me i u nogu nisam sedam dana mogla da hodam. On je posle toga plakao, molio, kumio, govorio da me voli, “jedna tvoja dlaka da fali sa glave, ja bih cijeli svet obrnuo, okrenuo”. To je za mene bio šok, ne možete da vjerujete da vas neko tako krvnički udara, a onda plače. Svaka naša svađa takva je bila. I tu me je lomio. Ja sam kriva što me on prebio. Jer, da sam oćutala, možda se on ne bi iznervirao – naglasila je Slavica.
Što je najgore od svega, kako je dodala, svi u okolini znali su šta se događa, ali su se pravili kao da ne znaju.
Slavica se požalila i na zlostavljanje tokom braka prijatelju iz djetinjstva koji je pokušao da razgovara sa Ejupom kako bi prestao da je zlostavlja.
Međutim, kako je ispričala, Ejupu nije bilo jasno kako muškarac može da stane u odbranu žene, a da joj nije brat ili intimni partner. Kako je istakla, taj njen prijatelj iz djetinjstva je živeo u Nemačkoj, a Ejup ga je pozvao telefonom iz Srbije i rekao mu da on nema pravo na njegovu ženu i da mora da se skloni ili će se to loše završiti po njega u Srbiji, Nemačkoj ili Francuskoj.
Da je bio ozbiljan pokazalo se jednog dana kada su Slavičinom prijatelju na posao došla tri nepoznata čovjeka kurdskog porijekla koja su mu rekla da dolaze po “nalogu njihovog prijatelja, brata i zemljaka” i pritom su mu, kaže, zaprijetila po život i tijelo.
Podsećanja radi, Ejup je 18. avgusta 2015. godine kidnapovao svo troje djece i odveo ih najprije, u Tursku, a potom u Iran. Slavica je četiri godine vodila pravnu i svaku drugu borbu da joj se djeca vrate i uz pomoć Ministarstva spoljnih poslova Srbije konačno dočekala nasljednike u Beogradu.
– Moja djeca od rođenja do tog dana su sve vrijeme živela u Srbiji, u Beogradu, ako izuzmemo onih deset mjeseci kada smo svi živjeli u Libiji i nikada turski nisu govorila. Niti je otac nešto na tome insistirao ili imao neku komunikaciju da bi oni naučili turski – ispričala je Slavica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu