„Četiri ludila“ Miloša Latinovića: Borba sa vječnim pozorišnim demonima

Milosavljević je rekao da je, što se tiče romana „Četiri ludila“, Jan Kot u svojim razmatranjima povodom Šekspira, napisao da je ludilo znak ili posljedica nadahnuća, kazne ili revolta.

 Recimo da je Don Kihot primjer ludila koje proizilazi iz nadahnuća. Hamlet bira ludilo da bi mogao da realizuje svoju pobunu, a možda najkomplikovaniji i najteže ga je klasifikovati, to je primjer ludila kralja Lira. Da li je ono kazna za nesmotrenu odluku da se provuče sa trona i da svoje kraljevstvo podijeli na tri dijela, ili je možda njegovo ludilo logična posljednja faza sazrijevanja u životu svakog čovjeka. To je dilema koju nam je ostavio Šekspir. A to je dilema kojom se u svom romanu „Četiri ludila“ bavi i Miloš Latinović – rekao je Milosavljević.

Dodaje da je sudbina glavnog junaka ove knjige simbolična za srpski teatar.

– U knjizi zatičemo čuvenog Jovana Jocu Savića, reditelja, čuvenog u vrlo uskim pozorišnim krugovima, i to ne Srbije, nego Njemačke. Dakle autentičnu istorijsku ličnost. Jednog od značajnijih evropskih reditelja iz epohe kada je nastajala umjetnost režije i profesija reditelja, naravno nedovoljno poznatog u Srbiji, čak i u teatarskim krugovima, a apsolutno nepoznatog u široj javnosti, pa čak i kulturnoj. Drugi tok ovog romana je priča o putujućoj družini koja šestari kroz Vojvodinu, kroz prašinu, početkom vijeka, i od nemila do nedraga putuje u nadi da će zapravo inaugurisati teatarsku umjetnost u Srba, a suštinski luta za korom hljeba. Ovu knjigu možete čitati i kao uvod u veliko iskušenje, pred kojim će se naći svaki čitalac ove knjige, a to je hoće li ozbiljno početi da shvata pozorište -rekao je Milosavljević.

Autor  knjige Miloš Latinović, koji je protekle četiri godine bio na čelu Bitefa je rekao da je četvrto ludilo istinito ludilo i da je do njega došao kasnije.

– To je neka moja priča dolaska u Bitef teatar. Sve te nedaće ja sam očekivao. Mene su najviše napali ljudi koji su me znali. To je možda sreća. Bio je jedan super komentar, koji i danas spominjemo. U Blicu je objavljena jedna moja fotografija iz donjeg rakursa gdje izgledam užasno. Na to je uslijedio nečiji komentar „je li ovaj razlikuje Bitef od bifteka“? Ja sam čak napisao i jedan tekst koji je naslovljen „Bitef ala biftek“. Zbog svega toga mi je bilo strašno teško. To jeste moja priča koja je nekako završena ili stavljene tri tačke prije otprilike godinu dana. Da li će ona biti nastavljena, ne znam. Naprosto sam imao potrebu da ispričam ovu priču kao četvrto ludilo ove knjige, četvrtu priču ove knjige Ja sam tu imao i porodičnih problema, koje imam i danas. Naime moja supruga nikako nije prihvatila naše pomjeranje iz Kikinde u Beograd. Ona je jako nesrećna što je otišla iz tog malog grada, koji je lijep i gdje se ona osjeća dobro. Knjiga je tako sklopljena. -kaže Latinović i dodaje da mu  je drago što knjiga nalazi čitaoce izvan srpskog govornog područja. – Što se stila pisanja tiče, ja sam završio novinarstvo. Kad sjednem da pišem tekst, prvo smislim naslov. Tako je bilo i sa mojim knjigama. Drago mi je da ova knjiga ima svoje referentne tačke. Nisam znao kad sam je završio, koliko ona može da izađe iz okvira srpskog jezika. Naime, prije nekih mjesec dana sam dobio meni značajnu potvrdu da je ova knjiga prevedena na ruski jezik i da će izaći u avgustu. Jako mi je drago da ova knjiga ima tu referentnost, a ovo je otprilike negdje dvadeset druga ili dvadeset treća njena promocija – rekao je autor.